O 'muslimanima radikalima': Evo što je Kolinda zbilja pričala

Goran Stanzl/PIXSELL
Pročitajte prijevod cijelog intervjua i cijelu ispriku novinara, te što jest, a što nije rekla... procijenite sami
Vidi originalni članak

Veliku buru izazvala je u hrvatskoj javnosti vijest da je u austrijskom Kleine Zeitungu od utorka predsjednica Kolinda Grabar Kitarović izjavila u intervjuu da su hrvatski muslimani u velikom strahu da budu izopćeni zbog pojedinih radikalnih migranata. Ispalo je da se "Strah muslimana" odnosio na stanovnike Velike Kladuše, gradić s bosanskohercegovačke strane granice s Hrvatskom, za što je predsjednica rekla da osobno zna jer su joj "ljudi otamo pisali i molili je za pomoć".

Međutim, nakon razmjene reakcija, demantija i isprika, ispalo je da je predsjednica rekla da se hrvatski muslimani ipak nečega boje, "da bi se prijateljski i stabilan zajednički život mogao naći na udaru radikaliziranih pojedinaca". Izjavila je da se predsjedniku Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj Azizu ef. Hasanoviću prije nekoliko dana na večeri s njom "frustracija iščitavala s lica" uslijed rastrganosti između rada na integriranju migranata i zabrinutosti za zajednički život.

Zemlja 'velikih snova' Kolinda na čelu blamaže epskih razmjera

Barem tako nakon bure navodi urednički i novinarski dvojac autora članka. Koliko intervju predsjednice Hrvatske doista jest ili nije skandalozan, koliko doista jest ili nije govorila o "radikaliziranju", "opasnostima" i strahovima, prosudite sami, prvo čitajući objavljeni intervju, te potom čitajući dopis iz redakcije Kleine Zeitunga o tome na koji se dio odnosi nesporazum novinara i predsjednice, a koji dio razgovora je prenesen vjerno.

Iako tamo niste osobno zaigrali, na Svjetskom prvenstvu u nogometu bili ste jedna od zvijezda. Je li ulazak u finale promijenio Hrvatsku?

U Rusiju sam putovala zato što volim nogomet, ne zato što bih htjela pokazivati svoje osjećaje. Na tom SP-u posebno je bilo to što je ono u Hrvatskoj oživjelo osjećaj nacionalnog jedinstva.

Kako vam je bilo na proglašenju pobjednika stajati na kiši odmah po Putina?

Bio je to najljepši trenutak. Pljuštalo je, ali se ja na kišu nisam obazirala. Bilo mi je svejedno za šminku i za frizuru. Luka Modrić, koji je kao dijete proživio to da mu je ubijen djed, izabran je za najboljeg nogometaša. Držao je trofej u rukama, a ja sam mu u očima primijetila neku vrstu tuge, čežnje za tim da pojedinačnu počast podijeli s cijelom momčadi. To me je duboko dotaklo.

Finale je izgledalo kao da su se sučelila dva koncepta Europe. Na jednoj strani etnički homogena Hrvatska, bez ijednog igrača koji ne bi bio europskog porijekla. Na drugoj strani šarena, multikulturalna Francuska. Bilo je to skoro kao završna utakmica o budućnosti Europe. Jeste li i vi to tako vidjeli?

Nevladine udruge su nam predbacivale to što nemamo obojenih igrača u našoj momčadi. Ali naprosto je činjenica da mi na izboru nismo imali obojenih nogometaša. Mnogi naši reprezentativci dolaze iz najsiromašnijih dijelova zemlje i traumatizirani su iskustvima iz rata. Oni su si sami prokrčili put s dna do vrha, kao što je bio slučaj i sa mnom. Prigovor da je momčad proizvod etničkih kriterija, apsurdan je.

Je li uspjeh reprezentacije zemlju učinio širom ili tješnjom?

Što mislite pod tješnjom?

Nacionalističkijom. Među slavljenike su se ipak miješali i ekstremi.

Molim vas nemojte! To me ljuti. Desetljećima je nama Hrvatima bilo zabranjeno spominjati naše porijeklo. Umjesto da govorimo: "Ja sam Hrvat", morali bismo reći: "Ja sam iz Hrvatske." Onaj tko bi izražavao nacionalni ponos, prijetio bi mu zatvor. Mi smo u zemlji još uvijek opterećen tim duhom. Ta izjednačavanja su smiješna. Patriotizam nije isto što i nacionalizam, to što se ističe zastava, nije fašizam. Ja potječem iz antifašističke, partizanske obitelji i unatoč tome u kući su svi bili antikomunisti. Rođena sam 1968., dugo nakon Drugog svjetskog rata. Te stare šablone me ne zanimaju. Jedino što me pokreće je to da zemlja napreduje i da dosegnemo takve uvjete života da se mladi, od kojih su iselili deseci tisuća, vrate nazad.

Time ne lažete da ne postoji problem rubnog nacionalizma?

Naravno da na rubovima postoje pojedinci, ali ne postoji takav pokret. Ne bih vas htjela uvrijediti, ali u odnosu s drugim članicama EU-a, Hrvatska spada među liberalnije zemlje. Naš parlament je pluralističan. Ima, doduše, lijevih i desnih ekstrema, ali oni ne predstavljaju opasnost po našu demokraciju. Nemojmo im poklanjati pozornost koju si oni priželjkuju! Oni nemaju baš ništa s prevladavajućim raspoloženjem u društvu. Sve što većina želi jest bolji život.

Ipak, ujedinjena Europa obilježena je valom nacionalizama koji je vuku unazad i prijete cjelini. Zašto imaju toliko pristalica?

Društva se štite od opasnosti izvana. U mnogim stvarima Europa je bila opuštena i naivna. Umjesto da skupa rješavamo korijene migracija, kroz razvojnu politiku, mi smo dopustili da u Europu dođe 1,2 milijuna ljudi, velikim dijelom mladih muškaraca, dovoljno snažnih. No, svi ostali, žene i djeca, koji nisu snažni i koji nemaju novca, ostaju nazad. A upravo su oni oni kojima je zaštita najviše potrebna. Tako smo licemjerni i vjerujemo da ćemo preraspodjelom tog opterećenja riješiti problem.

Kako se Hrvatska bavi tom eksplozivnom temom oko migranata?

Mi pokazujemo suosjećanje. Ali mi nismo čekaonica za nezadovoljne mlade muškarce koji žele ići u jednu određenu zemlju, da sad ne navodim koju. Prije nekoliko dana bila sam u jednom pretežno muslimanskom mjestu na hrvatsko-bosanskoj granici. Ljudi otamo pisali su mi: "Pomozite nam, molimo vas, gospođo predsjednice!" Nasilni napadi dramatično su učestali. To nema baš nikakve veze s neprijateljstvom prema strancima ili neprijateljstvom prema islamu. To je zov upomoć stanovništva koje se osjeća ugroženim.

Dakle, ne vjerujete da se taj izazov može prebroditi kvotama?

Europa može primiti samo jedan ograničeni broj ljudi. Ako se one koji su primljeni želi integrirati, mora im se pružiti radno mjesto. Ljude se ne može prepustiti njima samima i socijalnoj pomoći. Da sam ja izbjeglica, imala bih potrebu postati dijelom društva. Bez obzira na moje porijeklo i vjeru, htjela bih pridonijeti njegovom blagostanju.

To se ne događa?

Europa je pustila ljude bez da je imala integracijsku strategiju. Nitko nije pridošlima objasnio što se od njih očekuje. Više puta sam bila u Afganistanu. Vjerujte mi, nije baš svatko tko otamo dolazi demokratskih nazora. Tamo sam vidjela poredak u kojem je položaj muškarca temeljan, a žene su podređene. A netko tko ne pripada tamošnjoj vjeri, neprijatelj je. Bilo bi naivno vjerovati da su mnogi od onih koji dolaze istih stavova o ljudskim pravima kao mi. Da bi se te ljude integriralo, mora ih se prvo obrazovati. Vlastitim sam očima vidjela žene u burkama kako čuče uz rub ulice i kako ih prskaju vodom i blatom automobili koji su prolazili. Bila sam užasnuta. A to se tamo smatra normalnim. Pri integraciji riječ je, naravno, i o obrazovanju i razumijevanju s drugim dijelovima društva.

Je li moguće takvo što provesti?

Nedavno sam se susrela na večeri s hrvatskim muftijom. Čovjek je bio sasvim iscrpljen od nastojanja da migrante uvede u muslimansku zajednicu koja je sa svoje strane primjerno integrirana i samorazumljivo je dijelom hrvatskog društva. Nitko ne pita za porijeklo ili vjeru. No, muftija ulaže najveće napore kako bi održao stabilnost koja je ugrožena radikalizmom nekih migranata. Istodobno, njega pokreće želja da svakome osigura prenoćište i nešto za pojesti. Tom čovjeku se frustracija iščitavala s lica. Naši hrvatski muslimani jako su u strahu za vlastito mjesto ovdje, zabrinuti su da će ostati postati izolirani samo zbog toga što pojedinci, koji dolaze pod lažnim izgovorima, žele širiti radikalne ideje.

Što se mora dogoditi?

Ja sam rastrgana između vlastitih etičkih principa, potrebe da se pomogne svakom čovjeku, i racionalnog, pragmatičnog sagledavanja stvari.

Pomažu li pritom parole Orbana ili Salvinija?

Ne mogu osuđivati Mađarsku i Italiju. Europa ne može nositi svu patnju svijeta. Ja sam odrasla pod komunizmom i ništa nisam htjela tako kao osloboditi se toga. Htjela sam da mogu u dućanu birati između više vrsta jogurta, a ne da vlastima javljam koliko kruha trebam za sljedeći tjedan.

Nema li i svaki izbjeglica pravo žudjeti za time istim?

Svatko na svijetu ima to pravo. Ali odgovornost Europe ne može se iscrpljivati tako što će se primati i dijeliti određeni broj ljudi. Sigurna utočišta sama po sebi nisu rješenje. Problem je puno složeniji. Moramo se boriti, unutar naših mogućnosti, protiv uzroka zbjegova. Mi imamo instrumente za to. No, Europa je jako zakazala. Pažnju smo okrenuli u pogrešnom smjeru, ne na uzroke tog zbjega, nego na posljedice.

Može li svađa oko migracija razbiti ujedinjenu Europu?

Ne na takav način da bi se Europa na tome razbila. U to ne vjerujem. Ali taj sukob je egzistencijalni problem, zato što razbija viziju idealne, solidarne zajednice i zato što razdvaja ljude.

Nakon objave ovakve verzije u tiskanom i digitalnom izdanju Kleine Zeitunga, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ustvrdila je da je došlo do nesporazuma u dijelu odgovora na jedno od pitanja gdje govori da su "hrvatsku muslimani u strahu da će biti izopćeni širenjem radikalnih ideja", te da je riječ o posljedici novinarskog kraćenja.

Nakon takvog priopćenja iz Ureda predsjednice RH, za objašnjenje smo zamolili urednički dvojac Stefana Winklera i Huberta Patterera koji potpisuje intervju. Oni su Expressu poslali isti dopis kao i predsjednici, te su u njemu naveli da nakon autorizacije doista jest došlo do nesporazuma uslijed kraćenja.

"Predsjednicu se citira u rečenici: 'Naši hrvatski muslimani jako su u strahu..." Taj dio, izvučen iz konteksta, može se tumačiti da hrvatski muslimani strahuju za svoju sigurnost. Predsjednica tim riječima nije to niti rekla niti je mislila. Predsjednica je, zapravo, pričala o napornoj integraciji migranata i 'frustraciji' muslimanske zajednice u Hrvatskoj i njihovog muftije, koji su rastrgani između nastojanja da pomognu i zabrinutosti da bi se prijateljski i stabilan zajednički život mogao naći na udaru radikaliziranih pojedinaca, autsajdera. Odmah potom razgovor je krenuo prema muslimanskom pograničnom mjestu Velika Kladuša i pozivu upomoć tamošnjih muslimana zbog tamošnjih napada migranata. Mi smo tekst intervjua pod pritiskom redakcijskih rokova morali više puta prerađivati i kratiti, te je tako došlo do nesporazuma u odjeljku."

Winkler i Patterer naveli su još i to da najdublje žale zbog neugodnosti koje je imala predsjednica, među ostalim i zato što su za intervju u cjelini dobili mnoštvo vrlo pozitivnih reakcija.

Posjeti Express.hr
www.express.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja.