Pokradeni grad: Od raspada Juge dobili su samo plažu

Screenshot Youtube
Njeni građani nisu zaboravili svoju antifašističku prošlost, misle na javno dobro i zato smetaju svima u BiH
Vidi originalni članak

Neum je godinama bio jedini izlaz Bosne i Hercegovine na more, a onda je Tuzla 2003. otvorila prvo od tri Panonska jezera na kojima se turisti također mogu rashladiti slanom vodom koju je ispod grada ostavilo nekadašnje Panonsko more. Ljudi organizirano, autobusima dolaze u Tuzlu na kupanje zato što je na njezinim plažama ugođaj jadranski, a cijene to nisu. Često, na primjer, na obližnjem parkiralištu možete vidjeti automobile hrvatskih i vojvođanskih registracija.

Govorimo o vodenoj akumulaciji u samom središtu grada koja ljeti u potpunosti preobražava gradsku jezgru i tuzlanske ulice puni polugolim i vodom zasoljenim ljudima. Kad govorimo o ljetovanju u Tuzli, možemo dakako govoriti o duljini plaža, o salinitetu vode, o ćevapima i tuzlanskom pivu, ali pričajući o tome, govorimo u prvom redu o novcu jer je Tuzla grad koji novca nema.

Kolumna Shvatite, Hrvatska nije prijatelj Hrvatima u BiH

Razlog zbog kojeg je Tuzla siromašna leži u njezinom političkom identitetu koji je u potpunosti nekompatibilan s Neumom, zapravo s čitavom Hercegovinom, Sarajevom, srednjom Bosnom, Bosanskom krajinom, Republikom Srpskom, ali i samim Tuzlanskim kantonom koji grad administrativno drži u šaci i ne da mu da prosperira.

Sve što je od raspada Jugoslavije do danas Tuzla uspjela napraviti upravo je to slano kupalište otvoreno za javnost. Zbog toga su slana jezera postala važno mjesto političkog prijepora, a ne samo priča o velikom turističkom uspjehu. Tuzla i dalje tone. No kad danas kažemo da taj bosanskohercegovački grad tone, ne mislimo više samo na propadanje tla zbog rudnika soli koji se ispod njega nalaze. Tuzla se, nažalost, naslanja i na jednu drugu prazninu koja je guta.

Riječ je o zbilji Bosne i Hercegovine u kojoj je socijalistički identitet ovog grada postao ozbiljna smetnja jednoobraznom prihvaćanju nacionalizma koji je, od devedesetih godina naovamo, u ostatku zemlje postao jedina prihvatljiva politička opcija. Tuzla je, za one koji to ne znaju, bila utjelovljenje jugoslavenskog industrijskog modernizma.

Od industrijski razvijenog grada prepunog tvorničkih pogona za preradu sode, soli i različitih kemijskih derivata, Tuzla se zadnjih nekoliko godina pretvorila u upropašten i pokraden grad koji se s velikom sjetom i ogorčenjem sjeća socijalističkog progresa koji ga je nakon završetka Drugog svjetskog rata izgradio. Danas, u vrijeme normalizacije privrednog kriminala, korupcije i političkog nepotizma, u Tuzli možemo vidjeti niz lokacija na kojima ljudi s velikim ponosom ističu antifašistička obilježja i slave socijalistički karakter grada.

Nemoguće je zamisliti Tuzlu bez Jugoslavije s kojom su se njezini građani nastavili duboko identificirati upravo stoga što bez Jugoslavije doslovno ne bi bilo Tuzle. Sve su tvornice, poput Hlorikalnog kombinata (HAK-a), Termoelektrane, Solane, Rudnika ugljena Kreka, Tehnograda, Proizvodno-trgovinskog kombinata (PTK-a) – nasljeđe Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Te se činjenice Tuzlaci ne srame. Ostatak BiH ne dijeli, međutim, tuzlanski afinitet za socijaldemokraciju.

Štoviše, Tuzlu preziru upravo zbog neizbježne asocijacije na državu koje više nema. Da bismo razumjeli kompliciran financijski i politički odnos koji Tuzla ima s ostatkom BiH, moramo razumjeti da ni u vrijeme najvećih nacionalističkih pogroma Tuzlaci nisu glasali ni za jednu opciju osim socijaldemokratske: grad je bio crven za vrijeme Jugoslavije i ostao je takav i nakon njezinog raspada.

Maajka is back! 'I danas me uhvati grč od straha od novog rata'

Razlog tome leži upravo u tome što se njezini stanovnici, poput Riječana i Istrijana, nisu mogli identificirati s nacionalističkom demagogijom zato što je ona bila ideološki strana tuzlanskoj radničkoj klasi. Tuzlu je od masovnog okretanja udesno spasila činjenica da je grad uvijek bio mjesto bazne industrije: sva su se dobra akumulirala drugdje. Ono što je za Tuzlu prije bio Beograd, danas je Sarajevo. Gazda se promijenio, ali sužanjski je odnos ostao isti.

Tuzla, nažalost, godinama snosi ekonomske posljedice zbog političkog opredjeljenja svojih građana. Termoelektrana Tuzla najveći je proizvođač električne energije u BiH. Strujom opskrbljuje 50% njezina teritorija. Otrovne čestice koje nastaju pri sagorijevanju tona i tona mrkog uglja udišu Tuzlaci. Novac koji TE Tuzla zaradi ide sarajevskoj Elektroprivredi.

Otrovna atmosfera nema veze samo s plućnim oboljenjima, sa zagađenim zrakom, već i s političkom klimom u kojoj, umjesto o zdravlju tuzlanskih građana i kvaliteti njihova života, javne ustanove i poduzeća mahom brinu za privatne stranačke interese koji u prvom redu i narušavaju javno zdravstvo. Naime, postalo je posve uobičajeno imenovati političare na javne funkcije koje ne bi smjeli obnašati, ili protuzakonito direktore javnih poduzeća birati u stranačke odbore.

Ono što se opravdava zaštitom nacionalnih interesa u ostatku zemlje, u Tuzli izlazi na vidjelo kao gospodarski kriminal i korupcija ogromnih razmjera. Ukratko, grad Tuzla raskrinkava spregu nacionalističke retorike i kapitalizma jer nije zaboravila svoju antifašističku prošlost i pojam klasne nejednakosti.

Tuzla zna da je borba za zaštitu nacionalnih interesa oprečna zaštiti javnog dobra. Jedno je graditi javna gradska kupališta, nešto posve drugo graditi kult Alije Izetbegovića i privatno bogatstvo njegovih potomaka. Isto, naravno, vrijedi i za Zagreb i Franju Tuđmana. Tuzla ne razotkriva samo Bosnu, već i ostatak nekadašnje Jugoslavije. Hrvatska Elektroprivreda također ima financijskog udjela u radu TE Tuzla.

Kad su svojevremeno na derutnu fasadu zgrade kina Centar kačili sliku Jadranke Kosor, ili pozivali građane Tuzle da na izborima glasaju za Ivu Sanadera (i njegovo je lice krasilo tuzlanske ulice), i to je također bio pritisak na Tuzlu da se prikloni ostatku Bosne i Hercegovine i denuncira ideju bratstva i jedinstva te prihvati napokon ideju nacionalne pripadnosti koju je devedesetih kategorički odbila. U planovima za izgradnju državnog autoputa, Tuzla je bila zaobiđena, iako je Tuzlanski kanton najmnogoljudniji kraj u BiH.

'Šut' za naciju Sad je nogomet opijum za narod, zato ga Crkva ignorira

Tuzlu ne izoliraju, dakle, samo ekonomski, već doslovno, fizički - uništavanjem gradske infrastrukture. Stranka demokratske akcije (SDA) u Tuzli godinama želi doći na vlast. Njezin je posljednji kandidat za tuzlanskog gradonačelnika bio Bahrudin Hadžiefendić, čovjek koji se hvalio ustaškom prošlošću svog djeda. Izgubio je izbore. Nogometni klub Sloboda u svom grbu ima petokraku.

Kako bi Tuzlacima dali alternativu da navijaju za klub koji u svojim temeljima nije antifašistički, lokalni su klub iz Simin Hana preimenovali u Tuzla City da mu bude ideološka konkurencija. Vidimo, dakle, da opsada Tuzle traje i traje. Ovakav odnos prema Tuzli redefinira uostalom, i to vrlo uspješno, pojam agresije koju nacionalisti tako olako koriste i dvadeset godina nakon završetka rata: pitanje nacije uvijek je bilo paravan za krađu javnih dobara, za njihovo uništavanje i protuzakonitu privatizaciju.

Panonska jezera jesu javno kupalište, ali nisu samo to: ona su istovremeno i novčana injekcija gradu koji je osiromašen ratom, privatizacijom te organiziranim napadima stranaka nacionalističke provenijencije. Stoga, kad se kupam u slanoj vodi tih jezera, imam osjećaj da se kupam u suzama svih bosanskohercegovačkih, hrvatskih i srpskih nacionalista i iskreno uživam u tome. Jadran je divan, ali njihove su suze bolje.

Posjeti Express.hr
www.express.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja.