Obožavani ruski špijun zbog kojeg je i "Putin ušao u KGB"

SPUTNIK/REUTERS/PIXSELL
Milijuni Rusa su gotovo paralizirani pratili pustolovine svog anti Jamesa Bonda
Vidi originalni članak

11. kolovoza 1973. godine premijera jedne televizijske serije prikovala je milijune Rusa uz njihove tv ekrane. Seventeen Moments of Spring bila je špijunska drama o 2. svjetskom ratu čiju je svaku epizodu pratilo između 50 i 80 milijuna Rusa. 

Zbog njezine popularnosti, za vrijeme njezina prikazivanja, tih 70 minuta svake večeri, gradske ulice bile su potpuno prazne, dotok struje bio je smanjen, a u tim trenucima nije bilo ni kriminala. Cijela Rusija tada je stala. Među obožavateljima ove serije bio je i ruski vođa Leonid Brežnjev koji je zbog serije čak mijenjao i termine održavanja sastanaka Centralnog komiteta komunističke partije. 

Rusi su gotovo paralizirani pratili pustolovine svog anti Jamesa Bonda, sovjetskog špijuna koji se infiltrirao u nacističke redove kako bi osujetio "Operation Sunrise". Bio je to naziv stvarnih pregovora između njemačkih i američkih obavještajaca, u njihovom pokušaju stvaranja mira na kraju 2. svjetskog rata. 

Oni koji su seriju gledali prisjećaju se kako su uz nju odrastali, o njoj u školi pričali, pa je tako i ubrzo postala neizostavan dio njihove kulture i života. Kao i niz drugih kulturnih događanja u Rusiji u to doba, i ovaj je serija započela kao dio propagande, dio reformi koje je potaknuo Jurij Andropov, šef KGB-a, koji je na takav način pokušao popraviti imidž agencije među građanima. 

"On je želio vratiti glamur i misteriju u svijet špijuna kako bi privukao nove i mlade članove", rekla je Dina Newman, novinarka BBC-a rođena u Moskvi. 

I tako je nastalo niz knjiga, pjesama i filmova koji glorificiraju život špijuna koji su radili izvan granica tadašnjeg Sovjetskog saveza. Između ostalog bila je tu i priča, fikcija, autora detektivskih priča Yuliana Semyonova. 

Njegovom knjigom oduševio se i Andropov pa Semyonovu otvorio tajne KGB-ove arhive pa čak i one povjerljive iz spomenute operacije. I prije nego je obavljena, a nakon što je napisana samo u dva tjedna, priča je planirana za prikazivanje na televiziji uz vodstvo redateljice Tatyana Lioznove. Njezini asistenti na seriji bili su Andropov zamjenik i dvojica KGB-ovih operativaca koji su imali ulogu "tehničkih savjetnika". Unatoč velikim tehničkim ograničenjima Liznova je propagandu pretvorila u umjetnost, uz pomoć zgodnog glumca Vyacheslava Tikhonova  koji je igrao glavnog lika serije, dvostrukog agenta Maxa Otta von Stierlitza.

ISTOK-ZAPAD Rusko-američki susreti: opijali se, mrzili i dogovarali

Veliku ulogu u seriji igrala je i glazba koju je skladao sovjetski kompozitor Mikael Tariverdiev. 

"Njegova glazba oživjela je Stierlitza. Jedan od razloga zašto se toliko svidjela sovjetskoj publici bila je i njezina tema gubitka i separacije", rekao je glazbenik i producent Stephen Coates, veliki obožavatelj Tariverdieve, kako će sam reći, magične i dirljive glazbe. 

Upravo on je ovog mjeseca u Londonu organizator ponovnog prikazivanja ove špijunske serije. 

"Jedan od razloga zašto se ta serija i dalje ističe je i u tome što i dalje potiče strah u onih koji ju gledaju. Kroz prikaz Hitlerove Njemačke zapravo prikazuje Rusiju", naglašava. 

Tariverdieva udovica Vera reći će kako Mikael u početku nije bio oduševljen što će raditi glazbu za špijunsku serijiu koja je zahtijevala kontinuiranu glazbenu temu. 

"Upoznali su ga s jednim agentom i otkrio je detalje njegova romantičnog unutrašnjeg života, nostalgije, i težnje za domovinom, što ga je i privuklo", rekla je.

Njegov rad možda se i najjasnije očituje u legendarnoj sceni kada se Stierlitz i njegova supruga sastaju u njemačkom caffeu. Scena prikazuje njih dvoje bez ijedne izgovorene riječ, samo uz Tariverdijevu glazbenu temu.  Napravljena je po stvarnim događajima s obzirom da su sovjetski agenti na tajnim zadacima izvan zemlje mogli vidjeti svoje voljene, ali nisu smjeli s njima komunicirati. Bila je to demonstracija kontrole s porukom "imamo ju, ona je živa, ostani lojalan", piše The Guardian.  

Upravo ta scena, reći će Newman, zarobila je srca Rusa koja je tom hladom karakteru dvostrukog agenta, posebno zahvaljujući glazbi, dala dušu, u tom inače svijetu bez duše.

"Glavna glazbena tema bazirana je na pjesmi Roberta Rozhdestvenskya uo tome kako svaki trenutak u životu ima posebnu važnost, a mogli ste ju interpretirati i kao pjesmu o životu stranog agenta. No napisana je u trenutku diktature, u kojem su ljudi u svakom trenutku strahovali da će zbog nečega izgubiti svoju poziciju, život ili nekoga izdati i biti promaknuti. Bila je to filozofija nastala od sovjetskog života", rekla je. 

Od prvog prikazivanja serije Stierlitz je postao nešto poput sovjetskog narodnog junaka, anti James Bond. 

"On je potpuno drugačiji od Bonda. većinu vremen provodi zureći u prozore a ne uništavajući ih. Sličniji je George Smileyju nego ruskom Jamesu Bondu, on je metodičan, neemotivan čovjek koji u tišini promatra dok drugi oko njega 'kupaju' svoj grob", kaže Jeremy Duns. 

Svake godine serija se ponovno emitirala 9. svibnja na dan kojim se obilježava predaja njemačke vojske1945. godine. Serija je pomogla da Sovjeti razviju veće povjerenje u svoje tajne službe, i potaknula njihovu vjeru kako su Sovjeti samostalno dobili rat. 

Kult ličnosti Show posvećen Putinu - njega se boje čak i medvjedi

Imala je i zanimljiv život nakon raspada Sovjetskog saveza.

1991. godine jedan je filmaš napravio kratki film o lokalnom članu vijeća koji je ranije radio kao sovjetski špijun u Istočnoj Njemačkoj. Jedna scena uprizoruje završetak Seventeen Moments, u kojem se Stierlitz vraća u Berlin. Vijećnik je snimljen za upravljačem automobila uz glavnu glazbenu temu serije koja je svirala u pozadini. Taj vijećnik bio je današnji ruski predsjednik Vladimir Putin.

"Ta se scena urezala ljudima u sjećanje, pa su Putina počeli povezivati sa  Stierlitzom. Iako nikada nije rekao kako ga je ta serija potaknula da postane špijun, kada je počela s emitiranjem imao je 21 godinu. Dvije godine nakon toga priključio se KGB-u", kaže Newman. 

Sigurno je kako mu ta poveznica nije odmogla. U istraživanju javnog mišljenja 1999. godine mediji Kommersant upitao je svoje čitatelje koga bi voljeli vidjeti na mjestu novog ruskog predsjednika. Stierlitz je završio na drugom mjestu uz maršala Georgija Žukova, generala sovjetske Crvene armije. Stierlitz je završio i na naslovnici njihovog dodataka uz natpis - Predsjednik 2000.

"Moć bi trebala biti misteriozna i magična. Posebno u Rusiji, a Putin toj potrebi savršeno odgovara", rekao je njegov bivši savjetnik Gleb Pavolvsky za Vanity Fair 2000. godine. 

Tako zapravo Putin nastavlja ono što je Sterlitz započeo i u glavama Rusa ostaje snažan i misteriozan čovjek kako ga zasigurno vide i oni koji su ovog ruskog špijuna obožavali tijekom 70-ih. 

Posjeti Express.hr
www.express.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja.