Gaëtan Dugas, otkako je 1984. u dobi od 31 godine umro od posljedica AIDS-a, 32 godine je bio neslavno poznat, čak i demoniziran kao "nulti oboljeli" u SAD-u. Sve da doista i jest bio onaj koji je donio virus HIV-a u SAD, takav tretman bio bi duboko nepravedan jer Dugas nije imao pojma da nešto poput HIV-a uopće postoji, a kad je i doznao, izrazito je surađivao s zdravstvenim agencijama u SAD-u kako bi se ušlo u trag cijelom lancu širenja AIDS-a po Sjevernoj Americi. Sada najnovije istraživanje skupine znanstvenika Michaela Worobeya sa Sveučilišta Arizona u Tucsonu pokazuje da je virus HIV-a u SAD stigao još oko 1970., točnije u nekom trenutku u rasponu od 1969. do 1973.
Do sada se smatralo da je Dugas, kao izrazito promiskuitetni stjuard u Air Canada, prenio virus iz Afrike desecima od svojih nebrojenih partnera. Sada se, međutim, pokazuje da je HIV iz Afrike prešao prvo na Haiti, proširio se Karibima i odatle dospio u New York, odnosno da se taj scenarij širenja nastavio na prethodni splet okolnosti koje su dovele do širenja HIV-a Afrikom, što je bila direktna posljedica kolonijalizma na tom kontinentu.
Znanstvenici iz Tucsona su do otkrića došli testirajući 2000 uzoraka krvi na hepatitis B. Uzorci potječu još s kraja 70-ih od muškaraca koji su u to vrijeme stalno ili povremeno imali seksualne odnose s drugim muškarcima. Da bi se ispostavilo da je još krajem 1978. i 1979. 6,6 posto testiranih iz New Yorka i 3,7 posto testiranih u San Franciscu imalo u krvi antitijela na HIV. Krenulo je mukotrpno analiziranje genetske strukture virusa, jer se virus HIV-a vrlo brzo raspadne, pa su znanstvenici na neki način morali "lijepiti" pojedine fragmente RNA. I ušli su mu u trag. Ispostavilo se da je predak takvog virusa kružio Karibima još oko 1967., odnosno između 1963. i 1970., te da je u New York virus stigao oko 1971., dvije godine prije ili kasnije.
I dok čovječanstvo nije imalo blagog pojma o postojanju virusa, zapravo ga je identificiralo tek 1982., početkom 70-ih broj zaraženih u New Yorku udvostručavao se svakih 10 mjeseci. Virus je u San Francisco dospio 1976., da bi broj zaraženih u SAD-u već sljedeće godine nadmašio broj zaraženih na Karibima. Zapravo još od 1987. bilo je poznato da je u Sjevernoj Americi od AIDS-a još 1969. godine umro izvjesni 16-godišnji Robert Rayford koji je simptome imao već tri godine ranije. Samo što se nije moglo utvrditi gdje se zarazio, a i godinama su, posebno konzervativni krugovi, imali običaj nabacivati se blatom na Dugasa. Njegov "grijeh", osim što je bio gay, bilo je i to što je bio tek 57. po redu oboljeli kod kojega su liječnici utvrdili HIV, kao i to što je bio toliko kooperativan da su uz njegovu pomoć liječnici otkrili još 40 osoba zaraženih HIV-om i na taj način usporili brzinu širenja HIV-a.
Posljednjom studijom konačno je kompletirana priča o nastanku HIV-a i širenju svijetom. Sve je počelo prijenosom virusa SIV s čađavih mangabija, majmuna koji žive na potezu od Senegala do Obale Bjelokosti, na ljude. Tako je nastao virus HIV-2. HIV-1 je pak nastao prijenosom SIV-a na čovjeka s čimpanzi na ljude u južnom Kamerunu. I jedan i drugi prijenos na čovjeka dogodio se na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, s tim što genetske studije pokazuju da je do prijenosa HIV-1 na čovjeka došlo, dakle u Kamerunu, 1910. A virus je s majmuna na čovjeka prešao naprosto zato što su ljudi, pritom je lako moguće da to čak nisu bili ni crnci, nego bijelci, lovili majmune kako bi jeli njihovo meso. I dok je SIV vrlo slab virus, toliko da se organizam iole zdravog čovjeka s njim lako obračuna najkasnije nekoliko tjedana nakon zaraze, u pravilu bez da itko išta primijeti, ispostavilo se da do širenja mutiranog oblika virusa Afrikom nije moglo doći prije eksplozije kolonizacije jer je za širenje virusa bio potreban brz prijenos s čovjeka na čovjeka, prije nego što imunološki sustav prvog zaraženog čovjeka ubije virus.
To se nije moglo dogoditi u predkolonijalnoj Africi, naprosto zato što ljudi nisu niti bili tako gusto naseljeni niti su imali odgovarajuće životne navike. Afriku, potom i svijet, HIV je poharao zahvaljujući eksploziji gradova koje su diljem Afrike podizale zapadne kolonijalne sile. U njima je živjelo mnoštvo ljudi koji su sad imali puno intenzivnije kontakte. U njima je došlo i do pojave prostitucije. A na sve to, kao možda i najvažniji trenutak, došao je i sifilis koji su opet donijeli zapadnjaci, a zbog kojega su oboljelima nastajale ranice na genitalijama kao slaba mjesta za prodor virusa HIV-a tijekom seksa. Primjerice, u Leopoldvilleu se zbog siromaštva u užasnim uvjetima života u belgijskoj koloniji Kongo 1928. godine čak 45 posto stanovnica grada bavilo prostitucijom, da bi 1933. godine 15 posto stanovništva grad bilo zaraženo sifilisom.
A onda se na sve to nadovezalo i to što su zapadnjaci nakon Drugog svjetskog rata iz najboljih namjera cijepili stanovništvo protiv mnoštva bolesti, davali im intravenozno antibiotike, što bi sve bilo super da pritom nisu koristili – nesterilizane igle. Prva žrtva AIDS-a detektirana je u Belgijskom Kongu, naknadno naravno, još 1959. Diljem svijeta 2015. je s HIV-om živjelo 36,7 milijuna ljudi. Do 2010. u Africi je svakodnevno od AIDS-a umiralo po 6000 ljudi i zarazilo bi se 11.000 drugih.
To je pak bila posljedica siromaštva, ali još i više neobrazovanosti, praznovjerja, inzistiranja posebno Katoličke crkve na tome da se preventivno NE koriste kondomi, što i danas ima razarajući učinak na stanje u nekim zemljama na jugu Afrike koje su se umalo raspale zbog pomora uslijed epidemije. Zapad je pak godinama stradavao zbog suludih ideja da se HIV širi samo među homoseksualcima ili pri intravenoznom korištenju droga. U konačnici, Zapad se polako izvlači iz krize zahvaljujući obrazovanju cijelog stanovništva, te prevenciji i antiretroviralnim lijekovima, no ti lijekovi su često toliko nerazumno skupi da su potpuno nezamislivi da bi do njih mogli doći oboljeli u siromašnim zemljama – u Africi, Indiji, Haitiju – osim preko humanitarnih organizacija.
