Tijekom povijesti Zemlje razne biljne i životinjske vrste su evoluirale i nestajale. Ponekad su nestajale zbog promjena u klimi, jednom takvom dramatičnom procesu skoro bez presedana upravo svjedočimo, ponekad zbog ljudskog utjecaja, što je na djelu i danas s klimatskim promjenama uslijed ispuštanja CO2 u atmosferu. Razvoj znanosti, posebno biotehnologije, danas znanstvenicima omogućava da najozbiljnije mogu planirati povratak izumrlih vrsta u život.
Jedino što im je potrebno je koliko toliko očuvan primjerak DNK i vrlo srodna danas postojeća životinjska vrsta. Ponekad čak niti to, nego samo genetski trag koji može izumrlu životinju vratiti preko križanja već postojećih. Kriteriji za takvo igranje s prirodom, međutim, vrlo su rigorozni. Mora biti riječ o životinji koja je izumrla zbog ljudskog djelovanja, čiji bi povratak u prirodu imao ekološkog smisla i koja bi mogla opstati.
Kad je riječ o dinosaurima, oni su najbolji primjer za mnoštvo, ako ne i sve što se kosi s tim kriterijima, pa o tome ne treba ni razmišljati. Long now foundation složila je popis nekih životinja, njih 25, čije bi uskrsavanje itekako imalo smisla. Također, takvi projekti već danas bi mogli biti vrlo korisno iskustvo čovječanstvu ako više ikada bude u prilici popravljati štetu s izumiranjem vrsta uslijed klimatskih promjena koje je svojim industrijskim utjecajem prouzročio čovjek.
Ukoliko bi globalno zatopljenje zastalo na oko 2°C, možemo očekivati do 30 posto ugroženih svih vrsta na svijetu. Ako odemo do 3,5°C, za očekivati je ugroženost od istrebljenja za čak 70 posto vrsta. One koje bi čovjek mogao uskrsnuti danas, a koje je upropastio do sada su sljedeći:
Kaspijski tigar živio je po srednjoj Aziji, uključujući i Irak i Iran. Posljednji je uginuo u 60-ima u sjeverozapadnoj Kini, a njegov povratak mogao bi se provesti koristeći se sibirskog tigra.
Tur je bio divlje govedo iz kojega su ljudi kultivirali današnja goveda. Živio je diljem Europe, u skoro pola Azije i diljem sjevera Afrike. Posljednji primjerak u Europi živio je do 1627. Bio je visok do 180 centimetara. Njegov povratak moguć je ciljanim križanjem životinja koje još u sebi imaju njegov DNA i na tome se radi od 2009.
Karolinski mali papagaj, zelenkast sa žutom glavom, živio je po Sjevernoj Americi. Posljednji je uginio na Floridi 1904. No, njegovi bliski srodnici po Meksiku i Karibima još nose neke njegove gene.
Kubansku aru istrijebili su do 1885. tako što su je lovili puškama, prodavali ih i držali kao kućne ljubimce. I u njenom slučaju postoje vrste sličnih gena koje bi se dalo reaktivirati.
Dodo je simbol ljudskog bezumlja u uništavanju vrsta. Ta ptica sretno je živjela na Mauricijusu sve do 1598. kada stiže bijeli čovjek. Već nakon pola stoljeća tih velikih ptica više nije bilo, jer su ih sve polovili i poubijali zbog mesa. Prije 10 godina znanstvenici su pronašli jedan njen kostur koji bi mogao sadržavati njen DNK.
Posljednji vunasti mamuti živjeli su do prije 4000 godina na Wrangel Islands, ali ih je prije toga bilo diljem sjeverne Zemljine hemisfere. Njegovih ostataka ima mnoštvo, njegov izrazito blizak srodnik je slon, tako da tu ne bi trebalo biti problema. No, znanstvenici nisu sasvim sigurni da ih je istrijebio čovjek.
U vrlo sličnoj poziciji je i vunasti nosorog, također savršeno prilagođen tundri. Samo što su pred izumiranjem danas i mnoge vrste postojećih nosoroga.
Labradorska patka ljudima čak nije bila niti posebno ukusna, pa su je ipak do sredine 19. stoljeća pobili sve do posljednje.
Grmovita kokoš, ona je vjerojatno bila ta, a ne purica, čije su prve primjerke za Dan zahvalnosti pripremali za jelo prvi europski kolonizatori Sjeverne Amerike. I istrijebili je do 1932.
Bjelokosnom djetliću u SAD-u nema traga od 1940-ih. Postoji čak i nagrada od 50.000 dolara za onoga tko pronađe bar jednog.
Carskog djetlića također nisu vidjeli već 50 godina, zbog sječe šuma, naravno, ali se smatra da još postoji majušna šansa da nije sasvim izumro.
Moa, ptica trkačica visoka 3,6 metara, teška 230 kilograma bezbrižno je živjela do 1280. kada na Novi Zeland doseljavaju Polinežani. Najveći dio prvotne populacije od 58.000 ptica istrijebili su Maori do 1440., a svjedočenja o tome da su moe viđene, bilježe se do samog kraja 19. stoljeća.
Slonovke su bile još i veće, teške sve do 400 kilograma. Smatra se da su im na Madagaskaru do 18. stoljeća glave došli ljudi bilo izlovom, bilo uništavanjem staništa, bilo ptičjim bolestima koje su unijeli na otok s peradi. Ili svime skupa.
Pirinejska divokoza živjela je po jugu Francuske i sjeveru Španjolske. Posljednja je uginula 2000. godine. Koristeći njen DNK, znanstvenici su već jednom pokušali iznova je podići kloniranjem.
Posljednju quaggu, vrstu zebre, ljudi su odstrijelili u divljini 1870. Posljednja je u zatočeništvu uginula 1883. Od 1987. traju pokušaji da ju se iznova podigne.
Slatkovodni dupin baiji živio je diljem kineske megarijeke Jangce. Izlov, građevinski projekti, smanjenje staništa, prije 10 godina proglašen je izumrlim. Rijetki prirodoznanci još pokušavaju pronaći kojega.
Tasmanski tigar, zapravo, nije bio tigar, nego tobolčar. Živio je po Australiji, Novoj Gvineji i Tasmaniji, ljudi su ga istrijebili u 60-ima. Tragove njegovog DNK još nose tasmanski vragovi.
Divovski jelen živio je diljem Euroazije do prije 7700 godina i, s visinom od dva metra u visini leđa, bio je najveći jelen koji je ikada živio. Tragove njegovog DNK još se može pronaći kod lopatara i drugdje.
Karipske tuljane poubijao je bijeli čovjek zbog sličnih razloga kao i kitove. U prilog im nije išlo ni ribarstvo ljudi. Posljednji je ubijen 1952., njegovi su srodnici havajski i mediteranski tuljani.
Huia je bila vodena ptica na Novom Zelandu. Ljudi su je istrijebili u 20. stoljeću zbog, nevjerojatno, skupljanja uzoraka za zbirke.
Pticu moho ljudi su istrijebili na Havajima do 1934. izlovom i uništavanjem šuma. Neke vrste su joj ipak srodne po DNK.
Stellerova morska krava bio je osam metara dug u 12 tona težak morski sisavac srodan tuljanima. Živjela je oko Kamčatke. Europljani su je otkrili 1741. i izlovili do posljednje do 1768.
Goluba selaca bilo je diljem SAD i Kanade. A onda je nekome palo na pamet da njima praktično besplatno može hraniti robove. Posljednji je ubijen 1914. godine.
Rheobatrachus je bila žaba čuvena po tome što je svoja jajašca s punoglavcima nosila u želucu. Europljani, točnije bijelci, otkrili su je 1973., posljednji primjerak u divljini zabilježili su 1979., a u zatočeništvu je posljednaj uginula 1983. Živjela je na površini od samo 2000 kilometara četvornih.
Velika njorka je bila prekrasan pingvin, veličine do 85 centimetara, koji je živio po cijelom sjevernom Atlantiku. Do sredine 19. stoljeća Europljani su ih pobili sve.
