Bitka za Alep je definitivno gotova i jedini razlog zašto su pobunjenici još uvijek prisutni u jugozapadnom džepu u gradu, na koji otpada kakvih dva posto površine Alepa, jest to što trebaju pričekati još jedan dan kako bi se organizirao njihov prijevoz u susjednu sirijsku pokrajinu Idlib. Od samog početka rata u Siriji, početkom 2012., bitku za Alep svi redom nazivali su "majkom svih bitaka", mjestom na kojem će se prelomiti taj jezivi rat s, kako se procjenjuje, više od 400.000 žrtava na sve strane; među vojnicima, pobunjenicima, džihadistima, civilima koje su pobili islamistički ekstremisti raznih boja i porijekla, granate vladinih snaga, pobunjenika, džihadista, tu i tamo neki projektil stranih sila. 2013. Alep je bio u takvom stanju da je zapadni dio grada, onaj pod vladinim snagama, bio u čvrstom okruženju različitih militantnih skupina.
Zapadnom dijelu grada tada se davalo još najviše dva tjedna do konačnog sloma i time se smatralo da će rat završiti rušenjem vlade u Damasku najkasnije do kraja godine. Uz izuzetak Latakije i Tartusa, dvije manje pokrajine uz mediteransku obalu. Međutim, prvo htina pomoć u ljudstvu i oružju iz Irana i Hezbolaha iz Libanona, a potom i pomoć iz Rusije, koja je intervenirala kad se vidjelo da vladine snage neće izdržati sve veći dotok naoružanja i tisuća militanata koji su pristizali u organizaciji zaljevskih monarhija, malo po malo zapadni dio grada se održao. Trpeći, doduše, jeziva bombardiranja iz istočnog dijela, pri čemu je jedno od najgorih bilo višestruko raketiranje lokalnog sveučilišta na dan ispita kad su militantni iz istočnog dijela pobili stotinjak studenata.
U paklenom ratnom kotlu u koji se Alep pretvorio, militanti iz istočnog dijela grada granatama su razarali i četvrt al-Sheikh Maqsoud na sjeveru grada, koja je bila i ostala pod kontrolom Kurda. U toj višegodišnjoj bici pokazalo se, jasno kao malo gdje drugdje, da u ratu doista prvo stradava istina. Samo rijetlki u zapadnim medijima su izvještavali o tisućama pobijenih u pobunjeničkim i islamističkim granatama po stanovnicima u zapadnom dijelu grada i po Kurdima, oni pak s druge strane nisu izvještavali o gladi, nestašici lijekova i vode i koječemu drugom, kao ni o žrtvama u istočnom dijelu grada, osim ukoliko se takvo stanje moglo kontekstualizirati kao posljedica držanja istočnog Alepa u čvrstom zagrljaju džihadista. S protekom vremena to je, zapravo, sve više i bilo točno, islamisti su i ubijali one koji bi pokušali bježati s istoka na zapad, posebno kako su vladine snage strpljivo i uz strašne ljudske žrtve napredovale i na kraju okružile istočni dio grada.
Kako je bitka za Alep odmicala, rapidno su jačale neke od najgorih militantnih skupina koje je 21. stoljeće uopće spoznalo. Bila je tu al-Kaidina al-Nusra, danas Fatah al-Sham, zatim skupine također povezane s al-Kaidom poput Harakat Ahrar al-Shama ili Harakat Nur al-Din al-Zenki, čiji su pripadnici relativno nedavno objavili na YouTubeu video kojim su se valjda pohvalili kako su nožem odrezali glavu bolesnom 12-godišnjaku, slučajno Palestincu. I što je vrijeme više odmicalo, suluda situacija sa zapadnim medijima je kulminirala dotle da je prije dan ili dva nekoliko agencija i mainstream medija na Zapadu uredno citiralo kao vjerodostojan izvor jednog od zapovjednika iz Alepa upravo te skupine - Harakat Nur al-Din al-Zenki.
Odjednom se dogodilo nemoguće da su pripadnici nekoliko militantnih skupina, službeno proglašenih terorističkim organizacijama, u nekom logičkom obratu postali "pobunjenici". Kao i to da danas s jedne strane imamo Mosul pod ISIL-om, gdje ISIL nesumnjivo drži kao živi štiti više od milijun ljudi, a oslobađa ga široka koalicija od iračke vladine vojske, preko postrojbi iračkih Kurda, postrojbi iz Irana, raznih milicija i šijita i sunita, uz određenu pomoć Amerikanaca, dok s druge strane, što se Zapada tiče, u Alepu se nekako dogodilo da nije bila riječ o oslobađanju, nego su Sirijci okupirali (!?) dio grada u kojem se nalaze njihovi članovi obitelji i prijatelji. Kako bilo. Ispostavilo se da u istočnom dijelu Alepa nije bilo 250.000 civila, nego, kako se zasad čini, nekih 150.000. A to znači i puno manje nego što su tvrdili zapadni mainstream mediji i puno više nego što su to tvrdili službeni i neslužbeni izvori skloni drugoj strani.
Ono što se pokazalo nespornim bilo je da su ti ljudi u izrazitoj većini doista prvom prilikom pobjegli u zapadni dio grada, na sigurno, tamo gdje ima hrane, lijekova i što dalje od al-Kaidinih džihadista. Ispostavilo se i to da drži vodu i cinična primjedba od prije nekoliko mjeseci kako u istočnom dijelu Alepa svako malo biva uništena u zračnom napadu još jedna "posljednja bolnica u gradu", da se doista događalo da "biva granatom ubijen posljednji pedijatar u gradu", a onda nekoliko dana poslije iskrsne peticija posljednjih liječnika iz istočnog dijela Alepa s popisom, među ostalima, još nekoliko "posljednjih pedijatara u istočnom dijelu Alepa". Kako god bilo, godine pogibanja civila na obje strane, dizanja cijelih zgrada u zrak odjednom, razaranja tisućama godina starih spomenika osvita civilizacije, sve bi to sad moglo biti gotovo.
Zapravo će Assadova vlada sada moći djelom pokazati od kakvog je doista materijala, odnosno hoće li htjeti i moći držati pod kontrolom sebi lojalne snage kako ne bi došlo do osvete po vjerskim ili političkim osnovama. O tome ovisi i hoće li se taj rat doista izroditi u potpuni sektaški, vjerski sukob. Do sada džihadisti jesu ubijali – klali i bombardirali – i kršćane i šijite i Kurde i sunite koji im nisu bili po volji, ali je uvijek postojalo nekoliko čvrstih jezgri, čak ne nužno strogo bliskih vladi, koje su nastupale sekularno i u smislu sirijske nacije. A zašto je Alep uopće prekretnica ovog rata? Pojedini državnici EU-a zapravo su još početkom ljeta postali svjesni da će do kraja godine Alep biti pod kontrolom sirijske vlade.
Sirijska vojska već tada se uspjela toliko stabilizirati, što obukom i novačenjem tisuća novih vojnika, mladih Sirijaca, što s pomoći iz Rusije, Irana i Hezbolaha, da je mogla koncentrirati možda i desetke tisuća vojnika i snažnu ratnu mašineriju za čvrsto i potpuno izoliranje istočnog dijela Alepa.
Akcija je morala biti nagla i brza, kako bi se spriječilo nesagledivo razaranje i teško je i zamisliti kolike žrtve među civilima. Sada, kad je ova bitka gotova, svi ti deseci tisuća vojnika Sirijske vojske, Hezbolaha i iz Libanona i iz Iraka, iračkih milicija, sirijskih milicija, sve to odjednom će se osloboditi za preraspoređivanje prema Raqqi, kako bi se taj nekoć polumilijunski grad oslobodilo od ISIL-a, prema Palmiri koja je iznenada pala prodorom tisuća ISIL-ovaca, mnogi tvrde pobjeglih pred ofenzivom antiterorističke koalicije na Mosul u Iraku, te prema provinciji Idlib, zapadno od Alepa.
Glavni grad te pokrajine istoimeni je grad Idlib, kojim već užasno dugo divlja Fatah al-Sham, bivša al-Nusra, militantna skupina al-Kaide koja je, što se Zapada tiče, teroristička organizacija kad 2001. ubija tisuće ljudi u napadu na New York ili pokušava podmetati bombe građanima u EU-u, ali se njene pripadnike odjednom naziva "pobunjenicima" kad imaju odriješene ruke za klanje po Siriji.
Volio netko al-Asada ili ga mrzio, odavno je činjenica da je politika SAD-a i EU-a doživjela neuspjeh, da sirijski predsjednik nije srušen, da će apsolutno opstati, da politička opozicija njemu ipak postoji na slobodnim područjima Sirije, onima pod vladinom kontrolom, pa bi bilo i puno razumnije i puno zdravije barem sad ih podržati, kad je već i režim odlučio da takvu internu opoziciju do određene mjere tolerira da imaju i svoje izabrane predstavnike na nekim razinama, nego apsolutno promašeno razbijati glavu oko toga tko bi od militantnih islamista mogao biti "umjeren", odnosno "koji su to džihadisti dobri", a koji ne. Konačno, sad slijedi utrka za Raqqu.
Sa sjevera prodiru islamisti uz pomoć turske vojske, iza koje stoji Erdogan sa svojim neootomanskih planovima. S istoka Kurdi. Sa zapada Kurdi i Sirijska vojska. Svi jurišaju na ISIL, ali svi imaju sasvim oprečne planove s time što bi potom htjeli učiniti s osvojenim teritorijem. A kako iza svake pojedine strane stoje igrači poput SAD-a, Turske, Rusije, Irana, Hezbolaha, Saudijske Arabije i Katara, svako oklijevanje da se stavovi Zapada, odnosno članica EU-a s jedne i Rusije s druge strane približe, korak je bliže još jednoj, tko zna kakvoj ljudskoj katastrofi.
