Njegovu klijentu su, dokazuje Nobilo i danas, u Njemačkoj pakirali iz BND-a i BfV-a zato što je bio nepremostiva prepreka njihovim ljudima među Hrvatima u emigraciji, uglavnom ekstremnima, što je ometalo njihove planove za ovo područje Europe još u SR Hrvatskoj, a posebno u RH.
A to se onda poklapalo s planovima ekstremnih organizacija, poput Hrvatskog državotvornog pokreta Bože Vukušića, koji je u Njemačkoj čak i odrobijao gotovo osam godina zbog ubojstva krajnje nebitnog čovjeka kao osvetu za ubojstvo Đurekovića, čak i s planovima struktura preživjelih još iz doba KOS-a, organizacije JNA. Zbog svega toga najmanje na što je bio spreman bilo je da ga još u Hrvatskoj, kao Perkovićeva odvjetnika, prate i nadziru.
Iz doba baš uoči izručenja Perkovića, Nobilo opisuje dva slučaja, prvo onaj iz Banje Luke kamo je, zbog sasvim drugog "osjetljivog predmeta" kojim se također bavio, putovao sa svojim starim prijateljem Bogdanom Bobom Rodićem, bivšim kriminalističkim inspektorom iz Policijske uprave u Đorđićevoj u Zagrebu.
Rodić je pratnju osoba radio još kao mladi policajac, a sad je imao 64 godine te je, što će se pokazati ključnim za anegdotu, bio sijed.
"Po našem uhodanom internom protokolu odvojeno ulazimo u kavanu u Banjoj Luci i sjedamo za različite stolove. Meni prilazi čovjek s kojim sam trebao razgovarati, a Bobo promatra ljude oko nas. Ubrzo Bobo prolazi pored mene i odlazi u pravcu WC-a držeći šešir u ruci. To je bio signal da se i ja dižem i izlazim. Tamo me obavještava da su dva policajca došla i gledala u mom pravcu te da su se nakon toga očito uznemirili. Sad se nalaze ispred lokala i promatraju ulaz", piše Nobilo.
Izašli su iz lokala, da bi vani naletjeli na novinara Miroslava Lazanskog i bivšeg šefa krim policije u Banjoj Luci. Riječ, dvije i prilaze im policajci. Ispalo je da znaju kuda i kojim autom su došli, tražili su ih dokumente te je ispalo i to da su provjeravali Nobilova prijatelja. Pustili su ih, ali su ih tijekom vožnje prema hrvatskoj granici policajci zaustavili još triput. Svaki put su provjeravali prijatelja i napokon im je sinulo - oni su sumnjali da je Nobilo išao prošvercati Perkovića preko granice. Sličan tretman imao je i na Staru godinu, 31. prosinca 2013.
"Svjesni smo da će novinari zoru dočekati pred kućom Josipa Perkovića kako bi snimili njegovo uhićenje 1. siječnja 2014. Premda su to bili teški trenuci, odlučili smo se poigrati sa svima. Dogovorili smo se da ću Perkoviću osigurati siguran stan za doček Nove godine sa suprugom. Perković je tad imao sasvim vidljivu pratnju. Pješice je krenuo u grad. Policajci za njim. Dolazi do moga ureda i onda zajedno ulazimo u taksi na obližnjoj taksi stanici u Petrinjskoj. Vidimo u retrovizoru policajce kako su se uspaničili. Nemaju automobil na raspolaganju", opisao je kako su im pobjegli. Cijelu priču je doznao nekoliko dana poslije, kad mu je prišao taksist kojemu su policajci naglo upali u automobil, pokazali značke i naredili da "prati ono vozilo".
"Policija u taksiju kreće za nama. Mlađi policajac pita starijeg: 'Što misliš, jesu li nas primijetili?'. Stariji: 'Naravno, to su stari zečevi, oni sve znaju'. Mi smo vozili lagano i u jednom trenutku zatražim od našeg taksista da stisne gas i prođe kroz semafor na žuto, pod kraj moguće i na crveno. Policajci traže od svog taksista da prijeđe na crveno. On odbija. Naređuju. Preuzimaju odgovornost, ali taksist odlučuje držati se prometnih propisa. Naš taksi nestaje iz policijskog vidokruga", sad je već složio cijelu priču.
A javnost? Nobilo je, kaže, taksista zamolio da ih na brzinu iskrca i odmah žurno produži dalje. Oni su šmugnuli u siguran stan prije nego što ih je policija stigla i shvatila da više nisu u taksiju.
"Do sutradan panika. Gdje je Perković? Nova godina, rano ujutro, novinari zaključuju da nitko ne dolazi po Perkovića", opisao je trenutak kad mediji doista jesu nakratko "izgubili" njegova klijenta.
No dan poslije MUP-u su javili gdje se nalazi osoba koju su trebali pratiti.
No od tog dijela knjiga više ne donosi tako lagane anegdote. Kako je napisao da mu je u slučaju Perković jako značilo iskustvo iz obrane Blaškića u Haagu, u knjizi je opisao i taj predmet, kao i zastupanje Josipa Boljkovca na Županijskom sudu u Zagrebu. U oba postupka sud je na kraju oslobodio i Blaškića i Boljkovca, a što se događalo iza kulisa...
U slučaju Blaškić imao je bogomdanu situaciju da sve troškove deset godina pokriva Vlada RH, da ima izravni kontakt s pomoćnikom ministra obrane za sigurnost, što znači čovjekom zaduženim za vojnu policiju i SIS. Tužiteljstvo u Haagu je u nekim trenucima imalo čak i 80 operativaca, ali je SIS-ova podrška, ispalo je, bila puno sposobnija.
Sve dok Nobilu nije postalo sumnjivo kako to da nikako ne uspijeva dobiti na uvid cijeli arhiv HVO-a srednje Bosne, što je za Blaškića, kao optuženog za pokolj 116 ljudi, od beba do staraca, u većinski bošnjačkom selu Ahmići, bilo od ključne važnosti kako bi dokazao da Blaškić nije naredio masakr. Shvatio je da ljudi s kojima u BiH razgovara uvijek sa strahom pogledavaju prema agentu SIS-a dva stola dalje.
"Osjetio sam da je taj sustav stvoren ne toliko da nama pomaže, nego više da nas kontrolira. Registrirali smo i anonimne dostave dokumenata potencijalno opasnih za obranu generala Blaškića haškom tužiteljstvu. Točno smo znali da to rade 'naši'. Očito je da je kod visoke politike postojao neki strah. Ili sasvim precizno, taj sustav bio je vrlo dobar, pa čak i efikasan, kad je trebalo dokazivati opće stvari koje su išle u korist Hrvatskoj, npr. da je Hrvatska vojno pomagala armiji BiH, da je zbrinula velik broj izbjeglica muslimana u RH, po bolnicama smještala ranjenike Armije BiH, da je pokušavala stvarati sporazume s Armijom BiH i da su u nekim fazama bili i saveznici", objasnio je u knjizi.
SIS je odlično radio i kad je trebalo dokazivati da je HVO tamo bio u okruženju te da je i Armija BiH radila zločine. Ali kad je SIS trebao utvrditi individualne linije zapovijedanja u HVO-u tamo, dolazilo je do "potpunog bojkota". Nobilo je zato, piše, išao u BiH razviti i vlastitu mrežu kako bi zaobišao problematičnog SIS-ovca. Ubrzo je otkrio da je taj čovjek imao svoju ulogu i u Ahmićima 16. travnja 1993.
"Do mene su došle informacije da je on zajedno sa svojim zamjenikom te zapovjednikom bataljuna vojne policije i njegovim zamjenikom skupio specijalnu jedinicu vojne policije i nešto običnih pripadnika vojne policije, te nakon što im je zapovjednik vojne policije dao zapovijed da pobiju sve muško stanovništvo u selu Ahmići, on je bio prisutan i dodao: Pazite ni da kokoš ne ostane živa. Onaj koji sve ovo ne izvrši imat će posla sa mnom", otkrio je Nobilo.
Samo, kako da se riješi takvog čovjeka? Nobilo piše da je Hrvatska u Haagu imala svojeg agenta zaduženog isključivo za prikupljanje informacija. Stoga je prišao njemu i "u povjerenju" mu rekao da ima informaciju iz tužiteljstva da se sprema optužnica za ratni zločin protiv šefa SIS-a iz srednje Bosne.
Računao je da ovaj Zagrebu neće reći da je otkriće Nobilovo pa je u izvještaju napisao da je njegovo. Zato, kad se Nobilo vratio u Zagreb, general koji je svime rukovodio pitao ga je ima li kakvih informacija da bi se haško tužiteljstvo zanimalo za SIS u srednjoj Bosni. Tako je general mislio da je informaciju dobio iz dva neovisna izvora. A onda je paranoja učinila svoje.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Šporka politika...
perkovićje bio u hdzu