Snimao je dokumentarce o Bleiburgu i opskurnoj slikarici Olji Ivanjicki, pjevaču Đorđu Marjanoviću i Aleksandru Karađorđeviću, rodio se u okolici Knina, boksao i igrao šah, a sada taj Srbin tvrdi da je posljednji čuvar najvećih tajni Jovanke Broz i Josipa Broza Tita!
Režiser Milan Šarac kaže za Express da je njegovo druženje s Jovankom Broz počelo prije više desetljeća, nakon Titove smrti: - Bilo je to u vrijeme kad je ona već bila iseljena iz vile u Užičkoj ulici u vilu u Bulevaru mira gdje je praktično bila u izolaciji. Odnosno bila je pod punom kontrolom državnih službi. K njoj sam prvi put otišao po preporuci našeg zajedničkog prijatelja Đoke Jovanića, inače njezina ratnog komandanta iz 6. Ličke divizije...
Đoko Jovanić umro je 2000. u Beogradu (danas se smatra da su partizanske jedinice pod vodstvom tog Titova generala u Zagrebu 1945. počinile niz ratnih zločina i pogubile brojne civile, sumnjičili su ga i da je on Jovankin ljubavnik, ali i da je s njom pripremao državni puč), a upravo je on prije smrti potvrdio jednu od priča o ljubavi Broza i Jovanke.
Znana kao partizanka Mara, Jovanka je Josipa Broza Tita upoznala tijekom njemačkog desanta na Drvar 1944. godine. Odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata tadašnji je šef Titove policije Aleksandar Ranković zatražio svoje podtajnike da mu pošalju grupu djevojaka za rad u kabinetu Josipa Broza Tita, pa je među 50 kandidatkinja stigla i Jovanka. Ranković je navodno odabrao pet djevojaka i osobno ih predstavio Titu. Nije pouzdano je li se Broz sjećao Jovanke iz Drvara, ali mu se baš ona svidjela. Tada su joj bile 24 godine.
Silno smo se zbližili, no znalo je i zahladnjeti
Šarac ju je upoznao 30 godina kasnije, ali kaže da su se silno zbližili:
- Intenzitet našega druženja je ovisio o političkim uvjetima u zemlji. Ako su uvjeti bili bolji i relaksirani, i moji su posjeti mogli biti češći. Svaki je posjet morao biti najavljen i evidentiran. No imali smo veoma intenzivnu telefonsku komunikaciju. Jovanka je bila osoba željna razgovora i komunikacije. Jednom prilikom, dok još nije bilo mobilnih telefona, zvala me je na moj kućni broj. Bio sam izvan kuće i javila se moja majka.Tražila me je, a majka pitala ko me treba. Rekla je - Jovanka Broz. Onda je moja majka pitala - je li Titova Jovanka? Da, rekla je. Njih dvije su razgovarale sljedećih sat vremena o svemu i svačemu.
Ispričala je mojoj majci kako je 1942. na kratko sa ženskom četom boravila u našoj rodnoj Vrlici, a majka njoj kako je 1932. u Vrlici bio Kralj Aleksandar i tom joj prilikom darovao 100 dinara. ‘Od tada sam ga zavoljela’, rekla je moja majka. Kasnije, kad smo Jovanka i ja to komentirali smijala se i rekla da bi ga u to vrijeme i ona zavoljela da joj je dao 100 dinara.
S Jovankom sam pričao baš o svemi svačemu...
Na pitanje je li mu povjerila i najdelikatnije tajne, Šarac će za Express reći:
- Pričali smo o svemu i svačemu, i o najdelikatnijim stvarima. Pristojni ljudi nikada ne otkrivaju drastične stvari niti osobne, intimne detalje. Ono što javnost najviše zanima vjerujem da će doznati iz njezinih memoara. Za vaše novine mogu reći neke zanimljive stvari, lagane pikanterije. Početkom šezdesetih godina, mislim da je bila 1963. Tito i Jovanka su bili u posjetu SAD-u, odnosno američkom predsjedniku Johnu Kennedyju.
Na prijemu je Kennedy nazvao Tita “najvećim predsjednikom suvremenog svijeta”. Tito je skromno uzvratio da on to ipak nije jer je predsjednik jedne male zemlje, a da je najveći predsjednik suvremenog svijeta, predsjednik SAD-a, najmoćnije države svijeta. Onda mu se Kennedy počeo žaliti kako ima velikih problema, čak i rasne diskriminacije. Govorio je o radničkim demonstracijama i sindikatima kao velikom problem, na što mu je Tito šeretski odgovorio da u Jugoslaviji problemi toga tipa ne postoje.
Meni je dobra priča s kostobranima ili štitnicima za potkoljenicu za nogometaše. Tito je imao pudlice koje su ga često grizle za noge i dosjetio se da bi to mogao riješiti tim štitnicima. Rekao je da mu pozovu generala Zekića koji je tada bio predsjednik FK Partizan i da mu Zekić donese kostobrane. Poslije nije imao problem s pudlicama...
Dedijer: Pa ona je memoare skrivala i u veš-mašini
Vladimir Dedijer, najznačajniji Titov biograf, vjerovao je da je Jovanka napisala “sve što je imala važno reći”, da je uspjela zavarati čuvare Titova djela i da je tekstove skrivala u veš-mašini i tako ih spasila od policijske zapljene. Uspjela je, a ona je žena koja mnogo zna, plašio je Dedijer mnoge, svoje memoare prokrijumčariti prijateljima u Indiji, uručiti ih Indiri Gandi, koja joj je obećala da će tamo biti prevedeni i objavljeni poslije Jovankine smrti.
No Indira Gandi je tragično skončala prije Jovanke, a strah od memoara skrivenih u New Delhiju širio se komunističkim državnim vrhom i poslije Titove smrti. Nedugo prije no što će Indiru Gandi ubiti njezini tjelohranitelji 1984. godine, navodno je odgovorila jugoslavenskom državnom vrhu na pitanje o Jovankinim memoarima i poručila da nikad nisu došli do nje. Pravu je istinu, možda, odnijela u grob.
Šarac je duboko uvjeren da postoje memoari, ali pisani i godinama poslije smrti Indire Ghandi: - Memoari su stvarnost, to znam. Oni postoje. Ja sam siguran da će biti objavljeni, ali je teško ovoga trenutka kazati kad će se to dogoditi i gdje. U Londonu, Washingtonu. Možda čak i u Zagrebu. Isto tako mislim da neće do objavljivanja proći mnogo vremena jer živimo u svijetu i na način da je i za najosjetljivije procese vrijeme skraćeno.
Mit o memoarima širili su ljudi kojima njihovo pojavljivanje nikako nije odgovaralo pa su se pojavljivale razne dezinformacije. Što bi memoari mogli novoga otkriti o Jovanki? Šarac pojašnjava:
- Jovanka je od udaje za Tita početkom pedesetih bila njegova supruga, ali i njegov čuvar, terapeut, stilistica, i ono što bi mogli nazvati dobri kućni duh. Ona je o njemu vodila računa mnogo više nego što je on to tražio. To se naročito dobro vidjelo kad su neki politički faktori, zbog njegovih poodmaklih godina, počeli da ga dozirano informiraju o stanju u zemlji. Ona je tada preko svojih ljudi i kanala bila detaljno informirana o svemu - govori Šarac i tako neizravno potvrđuje sumnje da je Jovanka imala svoje ljude u tajnoj službi.
- Jasno, to joj je kasnije zakompliciralo život, ljudi poput Dolanca i Ljubičića sklonili su je iz javnoga života intrigama i obmanjivanjem samoga Tita, tvrdeći da Jovanka želi preuzeti vlast u zemlji - blagonaklono će Šarac o Jovanki, premda je gotovo sve o zavjeri Jovanke i njezinoj svađi s dvojicom jakih ljudi, Dolancom i Ljubičićem, odavno objavljeno. No što on zna o ostalih pet tajni koje navodno kriju njezini memoari?
- Prema onome što sam razgovarao s Jovankom, memoari sadrže minimalno pet odgovora na pitanja koja su zanimljiva i danas, a neki ljudi koji su još među živima ne bi željeli da oni budu objavljeni: zašto je smijenjen Ranković, gdje su posmrtni ostaci Draže Mihailovića, tko je u partizanima radio za Pavelića i NDH, a tko u ustašama za partizane... Tu su, pretpostavljam, i nepoznate činjenice iz Titove biografije?
- Naravno da tu sigurno postoje još brojne stvari s kojih još nije skinut veo tajne. Znate, posljednji sam put razgovarao s Jovankom tri dana prije njezina odlaska u bolnicu iz koje se više nije vratila. Bilo je ljeto 2013. Pitao sam je hoće li govoriti za moju knjigu “O životu i smrti”. I pristala je. Pitala me je tada za još neke naše zajedničke prijatelje i tu je razgovor bio završen. Bio je to sigurno naš najkraći razgovor jer je to obično trajalo najmanje pola sata.
Tijekom njezina bolničkog liječenja nije je najprije bilo moguće posjećivati jer nije htjela da je vide u stanju u kome je bila, a poslije to pogotovo nije bilo moguće, jer je bila priključena na aparate bez mogućnosti za komuniciranje. Jednom prilikom Šarac je u šali Jovanki gledao u dlan i rekao joj da će živjeti 100 godina. Bi li si produljila život da je išla liječniku?
- Da, zaista sam joj to rekao jednom prilikom u šali. Bilo joj je drago i ispričala mi je da je njezina baka Sokolica živjela ravno 109 godina. Nikada Jovanka nije davala na znanje da je bolesna. To što je ona preživjela od Titove smrti pa do 20. listopada 2013. kad je otišla na onaj svijet za neki je mučan roman. Njoj su bila uskraćena osnovna ljudska prava, od slobode kretanja do prava na imovinu. Događalo se da joj noću, iako je kuća bila pažljivo čuvana, u podrum provale nepoznate osobe, tražeći Bog zna što... A kad bi provalu prijavila policiji, nikad ne bi dobila odgovora.
Njoj je sve bilo popisano i oduzeto, čak i osobna garderoba. Nije imala ni mirovinu, nego su joj donosili minimalnu hranarinu i isplaćivali na ruke. Pravne norme i zakoni za nju nisu vrijedili. Zbog svega toga je patila jako, ali do smrti nije odustala od pravne procedure, ostavinskog postupka I onoga što joj je trebalo pripasti. Ostalo je nepoznato i gdje su završile stotine tisuća dolara od knjige “Prilozi za biografiju Josipa Broza Tita”, koje je Vladimir Dedijer prema Titovu nalogu trebao predati Jovanki.
Istinski je vjerovala samo Stevi Krajačiću
O tome Šarac kaže: - Točno je da je Vladimir Dedijer donio Titu u gotovini više stotina tisuća dolara na ime autorskog honorara za knjigu “Prilozi za biografiju Josipa Broza”. Danas bi to bili i milijuni dolara, a Tito mu je dao nalog da taj novac preda Jovanki. Nakon Titove smrti državna je komisija ušla u njihovu kuću, popisala sve što je našla, zaplijenivši to i novac. Što je točno država i ta komisija uradila s novcem, njoj nije bilo poznato - kazuje Šarac.
U Jovankinu životu Stevo Krajačić, poslijeratni šef OZN-e u Hrvatskoj, imao je posebno mjesto. Zašto joj je toliko bio važan Šarac pojašnjava:
- Sa Stevom Krajačićem Tito i Jovanka imali su neobično prijateljski, topao i neformalan odnos. Jovanka je tvrdila da je Stevo bio iskren, pravi Titov prijatelj i da su se oni izuzetno dobro razumjeli. Ima ljudi koji tvrde da je Stevo Krajačić sačuvao Tita od Staljinove kazne i osvete. Bilo kako bilo, njihov je odnos bio po svemu poseban. Šarac ne krije da je Jovanka ostavila snažan dojam na njega. Ipak, javnost je podijeljena: jedni je doživljavaju damu, a drugi kao Titovu tlačiteljicu željnu moći. Tko je po Šarcu bila Jovanka kaže:
- Bila je dama, u to ne treba sumnjati. Neki su je vjerojatno drukčije opisivali, odnosno tako kakvo vi kažete, ali to su uglavnom ljudi ‘s dvora’. Ona nije trpjela nerad i neodgovornost i vjerujem da ljudima ‘s dvora’ zbog toga nije bilo ondje lako raditi. Inače naš velik kipar i prijatelj moga djeda Đure, Ivan Meštrović, prilikom posljednjeg dolaska kući, kad sam ja bio dječak, pričao je mome djedu da mu Jovanka nalikuje na damu ‘rođenu na bečkom ili ruskom dvoru’. Moj je djed to kasnije mnogo puta ispričao, a i sam se sjećam toga iskaza na Svilaji gdje smo u Meštrovićevu čast pekli janje kod naše stare kolibe.
Jovanka je za života jasno davala do znanja što misli o Stani Dolancu. Nije ga mogla vidjeti ni nacrtanog. No što je Tito mislio o njemu i je li Dolanc imao motiva naručiti ubojstvo Stepana Đurekovića Šarac pojašnjava:
- Ni Tito ni Jovanka nisu ga voljeli. O tome kako je nastradao Đureković zaista ne znam, mislim da se to dogodilo nekoliko godina nakon Titove smrti. Dolanca sam, inače, jako slabo poznavao i doživljavam ga kao lošu osobu.
Šarac je snimio film koji će rasvijetliti Bleiburg
Redatelj Šarac snimio je, među ostalim, film o Bleiburgu koji još nije prikazan u Hrvatskoj, a kojim je najavio da će razbiti mit o Bleiburgu. Svake godine u svibnju izaslanstva hrvatske vlade i Sabora ondje se poklone žrtvama, a kakvu reakciju od Hrvata na svoj dokumentarac očekuje, Šarac odgovara:
- Da, film je snimljen i mislim da bi bilo dobro da se prikaže i u Hrvatskoj zbog činjenica koje se iz njega mogu doznati. To što današnja hrvatska vlada i parlament tamo šalje izaslanstva u Bleiburško polje doživljavam prije svega kao političarenje. Njemačka ima stostruko više izginulih vojnika širom Europe, pa današnjoj njemačkoj vladi i parlamentu ne pada na pamet da tamo šalje izaslanstva. “Na pitanje je li Tito naredio, znao ili pokušao spriječiti Bleiburg i tko je sve ondje stradao, Šarac pojašnjava:
Po meni, Tito nije i ne može biti kriv za Bleiburg
- Kad je Bleiburg u pitanju tu ima raznih mistifikacija. U Bleiburškom polju nisu bili samo Hrvati, domobranske i ustaške formacije nego razne vojske.
Ljotićevci, crnogorski separatist, Čerkezi, Rupnikove slovenačke snage, četnici, Nijemci... Nema formacije koje tu nije bila. Tito je okvirno naredio generalu Kosti Nađu komandantu armije, u kojoj je bilo najviše Hrvata, posebno Dalmatinaca, a ovaj potpukovniku Milanu Basti, komesaru 51. Vojvođanske brigade da zatraži bezuvjetnu predaju. O predaji domobranskih i ustaških snaga pregovaralo se u dvorcu iznad Bleiburškog polja uz prisutnost engleskog generala Scotta.
Ustaški pukovnik Danijel Crljen je tada bio pregovarač i to je dosta poslije detaljno opisao. Dakle, tražilo se i jamčilo da hrvatski civili budu odmah vraćeni svojim kućama, a da se izvrši trijaža vojske, a oni koji su krivi pošalju na vojni sud. Kad su se pregovarači vratili, ustaške snage, prije svega Crna legija pokušale su proboj. Neki su se i probili, među njima i Crljen, te se predali Englezima.
Tada je nastala borba i bilo je poginulih civila, ali ni približno onoliko koliko se tvrdi. O tome govori moj film. Što se poslije događalo na nekim drugim mjestima u Sloveniji druga je priča, ali Bleiburg nije nikakvo veliko stratište. Među poginulima nisu bili samo Hrvati. Dakle, Tito nije kriv za Bleiburg. Krivnju iskljujučivo snose pripadnici Crne legije.
Samo da napomenem: general Basta u filmu spominje točan broj žrtava. No to ćete doznati u filmu. Šarac je još za vrijeme Jovankina života planirao napisati knjigu o njoj “O životu i smrti”. Nije stigao. Što je s knjigom danas, kaže:
- Knjiga je gotova, odnosno njezino drugo izdanje ću brzo tiskati. Predgovor za knjigu pisali su Dušan Kovačević veliki srpski dramski pisac i mitropolit Amfilohije Radović, a pogovor profesor s Harvarda Vlada Petrić. Jovanka će biti u knjizi, bez obzira na to što za nju nije ekskluzivno govorila. Čitatelji će ondje moći vidjeti i njezin portret koji je napravio najveći živući srpski slikar Mihailo Đoković Tikalo. Inače, prije Tikala, Jovanku je od slikara portretirao jedino Božidar Jakac. To će knjizi dati dodatnu vrijednost.
Titov biograf Vladimir Dedijer opisao je kako se zapravo Jovanka sramila svoga rodnog ličkog kraja. Što je mislila o Hrvatima, a što o Jugoslaviji, bratstvu i jedinstvu.
- Bila je istinska Jugoslavenka i imala je pošten odnos prema svim narodima. Nikad nisam primijetio da o Hrvatima misli drukčije nego o Srbima ili Slovencima ili pak muslimanima. Imala je poseban odnos prema Lici i svom zavičaju, ali je to neka druga priča. Dakle, prije svega je bila Jugoslavenka. A kakav je bio Titov odnos prema Jugoslaviji kaže:
Prije smrti se tajno sastala s Amerikancima
- I on je bio istinski Jugoslaven i emancipator. Smatrao je da samo razvojem i prosvjećivanjem Jugoslavija može opstati. Isto tako je smatrao da treba neprekidno raditi reforme i oslanjati se na široku podršku radničke klase. Najveću damu Jugoslavije sumnjičili su za suradnju s Gestapom.
- To su gluposti i to spada u sferu dvorskih intriga. Ta se priča vjerojatno pojavila pred njezinu izolaciju, tamo, 1977., 1978. Šarac opovrgava i priče koje kruže godinama o tome kako je Jovanka bila dio policijske urote protiv Tita. Kaže da mu je ona bila potpuno odana i da joj je Tito značio više od života. Dva desetljeća nakon Titove smrti Vjencelav Cencić u knjizi ‘Titova posljednja ispovijest’ objavio je neku vrstu Titove političke oporuke u kojoj opisuje kako je se Tito zapravo protivio Ustavu 1974.
- Bio je za Ustav mada je bilo otpora. Pa amandmanima iz 1968. on je pokrenuo ustavnu reformu. Ipak, bio je iznenađen količinom nacionalizma u Jugoslaviji i morao kratko vrijeme popustiti pred dogmatskim strukturama u partiji i vojsci. No Ustav je donijet 1974. i bez njega to ne bi bilo moguće - zaključuje Jovankin prijatelj.
A ona je u prosincu 2009. godine povukla svoj posljednji politički potez prije smrti: sat i pol je razgovarala s otpravnikom američke ambasade, tvrdi tajna depeša Wikileaksa. Udovica Josipa Broza Tita u razgovoru je napala Ruse i rekla kako ih Tito nikada nije volio, dodala je da Slovenci nikada nisu bili posvećeni jugoslavenskoj ideji i napala je i one koji su zaslužni za njezin kućni pritvor prije 23 godine i time negirali da je ona Titov nasljednik.
Informaciju je s Wikileaksa prvi prenio beogradski Blic, objavivši kako je taj sastanak u ambasadi organiziran na ideju ministra Rasima Ljajića, jedinog čovjeka koji je, prema mišljenju Jovanke Broz, sposoban voditi Srbiju. To je bio prvi sastanak Titove udovice s jednim stranim diplomatom još od 1977. godine, kada je stavljena u kućni pritvor. Titova udovica ponovila je da je zavjeru da bude u pritvoru 1977. skovao slovenski komunist Stane Dolac.
Tito je, kaže, bio preslab da bi sam preokrenuo stvar. Jovanka Broz je Amerikancu otkrila da je tijekom rata organizirala dva sastanka između Tita i Draže Mihailovića.
- Pričali su i spavali jedan pored drugog na prostirkama od slame - ispričala je Jovanka. Sljedećeg jutra, ipak, cijeli Titov krug suradnika bio je gotovo potpuno izbrisan kada je dignut u most kojim su prolazili. Jovanka je rekla da je bilo jasno da su Mihailović i četnici željeli iskoristiti pregovore da uklone Tita i da poslije toga više nije bilo pregovora.
Jovanka se educirala kod moskovskih obavještajaca
O odnosu Tita i Jovanke prvi je istraživao i pisao kontroverzni pisac i novinar Pero Simić. No njegov senzacionalistički pristup povjesničari su često osporavali: Svejedno, ispostavilo se nerijetko da je Simić bio prilično precizan u opisima najzanimljivijih detalja iz Titove bigorafije.
Nedavno je Simić objavio i tajne bilješke najpoznatijeg Titova biografa Vladimira Dedijera, tvrdeći kako one dokazuju da je Broz za vrijeme Španjolskog građanskog rata bio vođa zloglasne jedinice NKVD-a za likvidaciju nepodobnih komunista, ali otkrivaju i veliku Jovankinu tajnu koja kazuje da je uoči dolaska na mjesto Titova osobnog tajnika, devet mjeseci provela na školovanju u moskovskoj obavještajnoj akademiji Ðeržinski.
Vladimir Dedijer je to zabilježio u razgovoru s glasovitim dvojnim rusko-jugoslavenskim agentom Josipom Kopinićem koji je potkraj osamdesetih Dedijeru svjedočio kako je Ivan Stevo Krajačić, poslijeratni šef OZN-e u Hrvatskoj, Jovanku sredinom 1945. poslao u Moskvu na devetomjesečno “školovanje” na moskovsku obavještajnu akademiju.
Za Jovanku Broz se do sada često nagađalo da je radila za strane obaveštajne službe, a kako kaže Pero Simić, ovo otkriće baca sumnju da su njezini nalogodavci bili u Moskvi i možda do kraja razotkriva i misterij o njezinu naglom uklanjanju iz društveno- političkog života Jugoslavije nekoliko godina prije Titove smrti.
