Zbog jedne jedine rečenice - doduše, najcitiranije hrvatske fraze svih vremena - skromni bivši hercegovački vozač autobusa, kondukter na liniji Ljubuški - Munchen, postao je vizionar koji je na ovim prostorima jači i od gotovo nepogrešive babe Vange. Ljubo Ćesić Rojs definitivno se upisao u povijest hrvatskog ustavnog prava.
Njegova izjava stara petnaesetak godina - ‘ko je jamio, jamio - ovih je dana pobrisala pod jedinim konkretnim političkim ostvarenjem doktora prava Ive Josipovića, koji je kao najviše dostignuće petogodišnjeg mandata redovito navodio “ukidanje zastare na djelima iz sfere pretvorbenog i privatizacijskog kriminala”.
Prvi put je to Rojs izrekao kao saborski zastupnik HDZa od 2000. do 2003. izabran s liste za dijasporu poručio je u Saboru tadašnjem premijeru Ivici Račanu:
“Sad ste na vlasti, ili kaznite sve profitere ili podvucite crtu, pa ‘ko je jamio, jamio”.
U presudi Ivi Sanaderu ustavni je sud dao za pravo Rojsu: Zastara vrijedi, tko je jamio, jamio je... Krivac danas mirne duše može i priznati nedjelo - a pravna mu država ništa ne može. To jest, može mu staviti soli na rep...
S dozom ponosa u glasu, Ljubo Ćesić Rojs prisjetio se kako je došlo do te rečenice:
"Lijepo sam im ja rekao. Davno je trebalo podvući crtu i kazniti profitere. Da su to uradili na vrijeme, prije 14 godina, onda ne bi ni Sanader ni netko drugi jamio."
Umirovljeni general tako je komentirao činjenicu da je Ustavni sud ipak dao za pravo njegovoj izjavi: Tko je jamio, jamio je!.
Iako je prije pet godina u Ustav ubačeno da kriminal u privatizaciji i ratno profiterstvo ne zastarijevaju, Rojs je, kaže, uvjeren kako od toga na kraju neće biti ništa.
"Sve je to mazanje očiju. Otimaju i kradu i dalje. Sve bih to britvom odrezao. Bio bih drugi Tuđman. Dobro, Tuđman je samo jedan, ali uveo bih reda", kaže nam Rojs.
Politika ga je razočarala i više se neće ni za što kandidirati nakon neuspješnih pokušaja.
"Narod je odlučio birati ovce, a ja neću protiv svojeg naroda", zaključio je Rojs.
Nitko ne zna zašto je Ustavni sud dobio odluku kojom se poništava dio Ustava, ali i više od toga - ovim je pravorijekom razorena svaka nada hrvatskih građana da će pretvorbeni kriminal (a cijela je pretvorba bila, manje više, kriminalno djelo) ikada biti anuliran.
Đuri Gavriloviću, Josipu Guciću, Miroslavu Kutli i desecima drugih znanih i neznanih junaka, sada možemo samo staviti soli na rep.
No to nije kraj negativnih posljedica ove odluke - one opravdavaju ono što je počinjeno u prošlosti, ali ohrabruju i ono što bi se moglo dogoditi u budućnosti.
Bivši predsjednik Ivo Josipović kaže da “Ustavni sud ne negira odredbu o nezastarijevanju, ali joj bitno sužava doseg”.
Time u biti priznaje da će mnogi profiteri ipak ostati bez kaznenog postupka.
"Bio je to organizirani kriminal u kojem su sudjelovali mnogi pod zaštitom države. Je li pravedno i moralno da oni uživaju zaštitu?", pita se Josipović, koji je ideju o ugradnji odredbe o nezastarijevanju ratnoga profiterstva u Ustav lansirao u jeku predsjedničke kampanje potkraj 2009. godine.
Razmatra predlaganje novih promjena Ustava i zakona. Općenito, u Hrvatskoj bi bilo ljekovito vratiti poštovanje pojmu straha u kaznenom pravu.
No kod nas već i mala djeca znaju da veliki prijestupnici najčešće završe tako da gule krumpir, dok mali gule robiju.
Ustavni sud dao je snažan poticaj razvoju općeg nemorala u Hrvatskoj, te bolesti na smrt, kako bi rekao danski filozof Kierkegaard.
Nije slučajno da su zemlje razvijene, masovno poštovane etike - ne samo etike rada nego i etike uopće, Njemačka, Japan, Norveška, Švicarska itd - visoko razvijene dok su “lako ćemo” i “đemdo” države u rasulu koje se moderno zove fiskalni deficit - popularno rečeno, u bankrotu.
U odluci Ustavnog suda o poništenju presude Ivi Sanaderu za slučaj Hypo taj sud je postavio novi standard.
Ako je za kazneno djelo ratnog profiterstva, kriminala u pretvorbi i privatizaciji nastupila zastara 2010. godine, onda se više ono ne može goniti. Te 2010. je na inicijativu Ive Josipovića uvedeno djelo nezastarijevanja tih djela.
Bilo je predstavljeno kao dokaz da se uvijek mogu goniti profiteri. No to nije tako prema tumačenju Ustavnog suda.
Pravni stručnjaci se slažu da je vjerojatno sav pretvorbeni kriminal u zastari.
"Za većinu djela koja su propisana zbog proteka vremena nastupila je zastara. Vjerujem da se sad više uopće ne mogu goniti kaznena djela ratnog profiterstva i kriminala u pretvorbi i privatizaciji ili će to biti iznimno rijetko", rekla je odvjetnica Jadranka Sloković.
Drugi je paradoks da je i djelo ratnog profiterstva Ivo Sanader mogao napraviti tek poslije 2010. godine kada je rat - koji inače nikad nije službeno proglašen - bio već pet godina gotov.
Hrvatsko pravosuđe, prečesto sluga politike, majka je hrvatske tragedije.
Učestale poruke kako se lopovluk isplati, kako se nekoliko milijuna ukradenih eura ili kuna lako odrobija (“na jednoj strani” kako bi rekli iskusni robijaši kad žele reći da će na im robija za nedjelo biti kratka a san miran, tako da se neće ni okrenuti u krevetu a već će se naći na slobodi) i kako se uz dobre veze i malo sreće na sudu više instance, ili uz dobru jamčevinu, praktički stječe doživotni imunitet, ovu će zemlju učiniti trajnim eldoradom za muljatore, kriminalce, lopove i snalažljivce, dok će - s druge strane - sve što zna, hoće i može, protjerati u Irsku, Njemačku, Austriju, Norvešku i druge prosperitetne zemlje, koje nemaju tu “sreću” da im Ustavni sud vode ljudi poput Jasne Omejec, a u njemu sjede kadrovi koji su i sami majstori muljaže, bleferi i polusvijet, kakav u poštenim zemljama takve institucije može vidjeti samo na televiziji.
Državno odvjetništvo pokrenulo je postupke posljednjih pet godina u 69 slučajeva.
Iz DORH-a kažu da još razmatraju odluku Ustavnog suda, ali da nastavljaju raditi u skladu s Ustavom i zakonima.
A Rojsovo proročanstvo do tada ruši i sve viralne rekorde. Jer Rojsova umotvorina, s očitim multimedijalnim potencijalnom, tko i nije znao za ‘ko je jamio-jamio’ sada službeno ima i primjer iz prakse. Na internetu je citirana stotine tisuća puta.
Uz bok su joj i neke druge političke doskočice. Tuđmanova kovanica “Imamo Hrvatsku” samo na internetu citirana je više od nekoliko milijuna puta.
Njeno je značenje u prvoj fazi upotrebe bilo entuzijastično-domoljubno, da bi prerasla u ironični komentar privatizacije.
Popularna je i Bandićeva: “Idemo delati”, Sanaderova: “Kakit ću-piškit ću”.
Naraštaji mladih nakon Drugog svjetskog rata poznavali su Tita po paroli: “Tuđe nećemo – svoje ne damo”.
Ta formulacija, citirana nekoliko tisuća puta puta, izvorno pripada Stjepanu Radiću.
Mesić je s Bandićem koautor uspješnice “Neka institucije rade svoj posao, za koju se nadamo da će jednog dana doista zaživjeti”.
