Novi američki predsjednik okupira naslovnice svjetskih medija svojim doista neobičnim potezima. Donald Trump obračunavao se s pravosuđem, trgovačkim lancima, a u kampanji mu se čak i jedna beba zamjerila. Zbog svega toga, sve češće se govori o mogućim psihološkim poremećajima koje bi Trump mogao imati.
S Irenom Jurjević, magistrom pedagogije i sociologije te uglednom geštalt psihoterapeutkinjom razgovarali smo upravo o tome.
Počnimo od početka. Kada možemo govoriti da netko ima psihološki poremećaj?
Bitno je naglasiti razliku između psihološkog problema, psiholoških crta ličnosti te mentalnog poremećaja ličnosti. Potonji zahtjeva angažman nadležnih institucija i njegovo izricanje je izrazito obvezujuće za koji ga izriču.
Da bismo razumjeli tematiku, mogu vam približiti način na koji se radi dijagnostika u psihoterapiji. Ovisno o stupnjevima oštećenja, određuje se radili se o određenim crtama ličnosti ili pak o poremećaju osobnosti. Većina ljudi ima određene crte ličnosti koje se u pojedinim opisima mogu vezati uz narcizam, borderline, zavisnost ili neki drugi psihološki opis, no to su pojedinci koji su u načelu funkcionalni za sebe i svoju okolinu i koji zahtijevaju umjerene terapijske korekcije da bi se u društvenom okružju osjećali što ugodnije i još funkcionalnije.
Mentalni poremećaji ličnosti kategorija su koja nosi svoje obveze za profesionalce koji ih ispisuju, ali i ograničenja onima kojima se pripisuju.
Neki američki psiholozi kažu da Trump pokazuje simptome malignog narcizma. Što bi to točno značilo? Kakvi su to simptomi?
Pojam 'maligni narcizam' nije bez razloga odabran u javnom izražavanju američkih psihologa. Radi se o izrazu koji kao dijagnostički termin nije uključen u standardnu klasifikaciju mentalnih poremećaja Američkog psihijatrijskog udruženja (DSM V.), pa prema tome nije niti službena definicija nečije mentalne bolesti, čime štiti od moguće odgovornosti sve one koji ju izriču.
Pojam 'maligni narcizam' je neslužbeni termin koji je skovan kako bi lakše opisao kombinaciju narcizma, antisocijalnog ponašanja, agresije i sadizma. No, pritom moramo uzeti u obzir razliku između pojmova 'narcizam' te 'narcističkog poremećaja ličnosti' koji je kao termin uključen u spomenutu standardnu klasifikaciju psihičkih poremećaja. Jer, ne mora svaki narcis imati i narcisistički poremećaj osobnosti, ali svatko s narcističkim poremećajem osobnosti ipak jeste narcis.
Bill Gates i Steve Jobs često su tako nazivani narcisima, no nikada im nije dijagnosticirana mentalna bolest. S druge strane, za Adolfa Hitlera se smatralo kako je imao narcisistički poremećaj osobnosti. Razlika je značajna. Prva dva primjera su specifični, no funkcionalni članovi društva dok je treći odgovoran za Drugi svjetski rat.
Kada je u pitanju maligni, odnosno zloćudni narcizam, radi se o vrsti narcizma koja ide dalje od same taštine i istaknute samousmjerenosti. Maligni narcisi ne samo da vide sebe kao bolje od drugih, već vjeruju u svoju superiornost do tog stupnja da druge vide kao bezvrijedne, potrošne i iskoristive. Radi se o osobini izgrađenoj na nemogućnosti pojedinca da izrazi empatiju, što je inače kvaliteta karakteristična za humano ponašanje.
Može li se ovisnost o društvenim mrežama okarakterizirati kao psihološki problem? U kakvoj situaciji se može govoriti o ovisnosti o društvenim mrežama? Koliko vremena netko treba provoditi na društvenim mrežama da se uopće može govoriti o ovisnosti?
Psihološki gledano, društvene mreže su alternativni prostor gdje odlazimo kada imamo potrebu za kontaktom koji ne možemo ostvariti u realnom vremenu i prostoru. Tada uranjamo u taj, makar djelomičan osjećaj uključenosti tako da gledamo što rade naše simpatije, prijatelji i poznanici. Osjećaj pripadanja i prihvaćanja možemo dobiti i putem odobravanja ili tzv. 'lajka'. Jer, svaki čovjek ima potrebu za društvenim kontaktom, pripadanjem i priznavanjem. Trebamo to kao djeca, ali i kao odrasli.
No, ono što društvene mreže ne mogu pružiti jest osjećaj potpunog kontakta s drugom osobom. Mi možemo dobiti trenutačan osjećaj zadovoljenja nekakvim 'lajkom' ili zanimljivom diskusijom u komentarima, no takav vid kontakta ne zamjenjuje ljudski pogled, mimiku lica ili pak zagrljaj. Za to je potreban kontakt 'u živo' i jedino taj kontakt je za nas iscjeljujući.
Psihološki problem nastaje u onom trenutku kada boravkom na društvenim mrežama počinjemo kompenzirati naše odnose i kontakte s drugima 'u živo'. Jer, lakše je na trenutak skočiti na Facebook i dobiti uvid u nečiji život, nego otići u realno vrijeme i prostor, posegnuti za kontaktom s drugom osobom i preuzeti svoj dio odgovornosti za ono što se nakon toga može dogoditi. Taj proces je daleko više izlagajući, ali i nagrada, taj dubok osjećaj povezanosti, može biti daleko veća.
Kada to tako pogledamo, boravak na društvenim mrežama zapravo predstavlja mjesto gdje smo 'ni vamo, ni tamo'. Niti u potpunosti pripadamo, niti u potpunosti ne pripadamo. A to mjesto za pojedinca može biti jako iscrpljujuće.
Kada impulzivnost postaje psihološki problem?
Impulzivnost je karakteristika koja se često vezuje uz antisocijalno ponašanje. Impulzivna osoba djeluje na trenutačni poticaj, reagirajući na neposredni podražaj. Ona djeluje bez plana ili uzimanja u obzir ishoda i ima teškoće u samom pravljenju i slijeđenju planova. Promatrana u tom obimu i opisu impulzivnost predstavlja i problem za zdravo funkcioniranje pojedinca.
Može li se reći da čovjek koji u tri sata ujutro zove svoje savjetnike ima neke problematične osobine ličnosti? Koje bi to bile?
Da bi se nešto okarakteriziralo poremećajem potrebna je prisutnost trajnog obrasca unutrašnjeg doživljavanja i ponašanja koji značajno odstupa od očekivanja kulture kojoj pripada osoba. Obrazac mora biti učestao i postojan kroz cijeli raspon osobnih i socijalnih situacija. Nažalost, situacija koju navodite dio je konteksta u koji putem medija nemamo cijeli uvid i kao takva teško se može promotriti kroz opis nečije ličnosti. U svakom slučaju pozivi mogu problematični za savjetnike. No, opet tu je i dio njihove odgovornosti za kvalitetu vlastitog života; hoće li se javiti na telefon ili nastaviti spavati.
Možemo li govoriti o simptomima nekog poremećaja ako američki predsjednik odvoji dovoljno vremena iz svog gustog rasporeda da kritizira trgovački lanac zbog poslovnih odluka?
Dijagnostika nekog poremećaja ličnosti zahtjeva konkretnu strukturu i kategorije koje su stabilne u različitim društvenim kontekstima.
Recimo da na ulici stoji čovjek koji na transparentu proziva trgovački lanac 'groznim' zbog odbijanja posla s njegovom kćeri. Mnogi će prolaznici reći: 'Evo zaštitnički nastrojenog oca'. I mnogi drugi će se složiti s njima. Samo, u našem stvarnom slučaju to nije bio čovjek s ceste, već američki predsjednik koji pritom nije koristio kartonski transparent već svoju političku moć. Ta vrsta odgovornosti svakako poziva na raspravu.
Jednom prilikom Trump je za sebe rekao da ima "najbolji mozak" ili "najbolje riječi". Uzevši u obzir ostale informacije o njemu kao što je odbijanje savjeta, može li se to okarakterizirati kao simptomi nekog poremećaja i kojeg?
Simptomi vezani uz narcizam su osjećaj grandioznosti i važnosti, zaokupljenost fantazijama o neograničenom uspjehu, moći, ljepoti, neprestana potreba za divljenjem, manjak empatije, iskorištavanje drugih, zavist i arogantno ponašanje. Navedeni opisi preklapaju se u mnogo slučajeva s osobinama takve ličnosti.
Za kraj, postoji li mogućnost da se on samo uvjerljivo pretvara i da zapravo ne misli dobar dio toga što kaže?
Pa, i laganje jedna od odlika antisocijalnog ponašanja. Prikladno, američki stručnjaci su se potrudili da i to obilježje uključe kroz gore spomenuti 'maligni narcizam'.
