Hitler je već bio pokorio jednu i pol državu, treću se spremao napasti, Italija, Španjolska i Portugal već su bile fašističke diktature, a ni ostatak Europe nije bio u puno boljem stanju. 1939. godine povijest je grozničavo čekala na Winstona Churchilla. A on je, praktično pet minuta prije nego što će postati premijer i pokrenuti spašavanje svijeta, napisao esej o mogućnosti postojanja razumnog života u svemiru izvan Zemlje.
Nadobudni novi direktor Američkog nacionalnog Churchillovog muzeja u Fultonu Timothy Riley iskopao je zagubljeni Churchillov esej na 11 stranica "Jesmo li sami u univerzumu?". Esej je bio zagubljen još od 1980., piše Nature, a čim ga je pronašao, direktor muzeja proslijedio je kopiju bivšem znanstveniku na teleskopu Hubble, astrofozičaru Mariju Liviju. Churhcillova sklonost znanosti nije ni ranije bila tajna.
S esejom se, međutim, pokazuje koliko je taj čovjek razumio prirodu i bio u toku apsolutno najsvježijih znanstvenih spoznaja svog vremena. "Jednog dana, možda čak ne niti u tako dalekoj budućnosti, bit će moguće putovati na Mjesec, ili čak na Veneru ili Mars", pisao je 30 godina uoči prvog čovjekovog spuštanja na Mjesec. Još zanimljivije je to što je 1939. koristio neke od omiljenijih argumenata, primjerice, jednog Carla Sagana.
Naveo je da u svemiru postoje stotine tisuća galaksija, da svaka u sebi sadrži milijarde zvijezda, dakle da je riječ o tolikim brojevima da je apsolutno nemoguće da u svom tom nepreglednom mnoštvu ne bi postojali planeti s uvjetima za život. Danas procjenjujemo da je u svemiru kakvih dvije tisuće milijardi galaksija, da svaka ima prosječno stotinjak milijardi zvijezda, no brojevi s kojima Churchill barata u svoje vrijeme, brojevi su koje je koristio Edwin Hubble oko 1930.
To što je Churchill bio upoznat s materijom, u vremenu kad nije bilo ni interneta ni TV-a, a izdavaštvo je bilo kudikamo slabije nego danas, pokazuje da je budući ratni britanski premijer bio doista pametan čovjek koji je kopao po literaturi i nastojao biti još i pametniji. To pokazuje i njegova revizija eseja malo prije smrti. Izvorno se članak zvao "Jesmo li sami u svemiru?". Kako je znanstveni svijet u to doba počeo koristiti izraz univerzum, Churchill je išao u korak s vremenom i prilagodio naslov eseja.
Esej i inače otkriva duh nekoga tko je svakodnevno pratio što se zbiva u znanosti. Pisao je da je život moguć samo u rasponu od nekoliko stupnjeva Celzija ispod nule do točke vrelišta, da bi posljedično morala biti riječ o planetu u odgovarajućem pojasu oko matične zvijezde, sunca. Također, bilo mu je jasno da, ako je uvjet tekuća voda, planet mora biti takve mase da molekule vode, bilo u plinovitom ili u tekućem stanju, ne mogu bježati njenom gravitacijskom utjecaju u svemir.
Drugim riječima, sveo je uvjete naseljivosti planeta na ono što u znanosti i danas, a što, nažalost, ogromna većina čovječanstva ni danas ne baštini kao dio opće kulture. "Nisam impresioniran uspjesima naše civilizacije da bih smatrao da smo jedina točka u cijelom univerzumu koju nastanjuju živa, misleća stvorenja, ili da smo dosegli najvišu razinu mentalnog i fizičkog razvoja koja se pojavila u ogromnom rasponu prostora i vremena", napisao je Churchili.
Pokazao je time da bi, da se nije bavio politikom i ratom, očito ostavio možda i jednako dubok trag u povijesti na drugi način. Još 1931. on je imao još bolji esej "Pedeset godina u budućnosti" u kojem je opisao korištenje nuklearne fuzije za dobivanje energije. "Ako bismo atome vodika iz pola litre vode mogli tako manipulirati da se stapaju u atome helija, dobili bismo toliko energije koliko bi uređaj snage 1000 konjskih snaga moglo pokretati cijelu godinu", napisao je.
Zapravo bi se dobilo i puno energije više od opisanog. Fascinantno je to što je prije 86 godina pisao o najmodernijim znanstvenim spoznajama energetskog korištenja nuklearne fuzije, onoga na što se upravo danas troše milijarde eura i dolara kako bi se konstruirali i održavali eksperimentalni fuzijski reaktori s perspektivom da u bliskoj budućnosti napokon dobijemo čistu, jeftinu i sigurnu energiju.
