Za mjesec dana bit će pune 23 godine otkad su predstavnici Republike Hrvatske – u ime Hrvata iz BiH – i tadašnje Republike Bosne i Hercegovine, potpisali Washingtonski sporazum, kojim je završio rat između Armije BiH i HVO-a te začeta Federacija BiH, čiji je Ustav usvojen pretposljednjeg dana trećeg mjeseca 1994. Od tada, a davno je bilo, do dana današnjeg, Federacija uglavnom jedva funkcionira, uz povremene pauze kad ne funkcionira nikako.
Od malo kasnije, od, neka bude, prvih poratnih izbora održanih u toj zemlji 1996., pa do trenutka čitanja ovog teksta, dva naroda u čije je ime Federacija i nastala, čekaju konačno rješenje za administrativno-pravnog monstruma sa svih njegovih 11 premijera, 142 ministra, brojem parlamentarnih zastupnika na raznim nivoima dovoljnim za oveću vojnu formaciju, 35 izvanproračunskih fondova sa svim pratećim komisijama... I čekaju ga od stranaka koje su, uz manje predahe, na vlasti u BiH od neovisnosti.
Dakle, od bošnjačke Stranke demokratske akcije i Hrvatske demokratske zajednice. Upješan je to način za razvijanje kolektivnih osjećaja opće uzaludnosti. Obje se strane, naime, iscrpljuju isključivo u smišljanju rješenja kojim bi izigrale navodne partnere i iskoristile priliku da mir pretvore u nastavak rata drugim sredstvima. Tako HDZ, iako zna da je to neizvedivo bez bošnjačkog pristanka, inzistira na uspostavi trećeg, hrvatskog entiteta u BiH.
SDA baš o toj opciji ne želi ni razmišljati, zalažući se, manje-više, za status quo i garantirajući da neće koristiti prednosti činjenice da su Bošnjaci daleko brojniji od Hrvata, odnosno da im neće uskraćivati prava proizašla iz statusa konstitutivnog naroda. U očito očajnoj klimi, veći od dva bh. entiteta u praksi izgleda kao područje podijeljeno između mafijaških klanova.
Sve važno na onom dijelu teritorija što ga je u ratu kontrolirala Armija BiH pod punom je kontrolom lidera SDA Bakira Izetbegovića - dok sve bitno na bivšem području HVO-a nadzire predsjednik HDZ-a Dragan Čović. I oni s tim, naravno, nemaju nikakvih problema: niti bošnjačkog čelnika zanima može li nekad ravnatelj Elektroprivrede Herceg-Bosne biti Bošnjak i kako se, zapravo, posluje u toj javnoj tvrtki; kao što šefa HDZ-a nimalo ne interesira mogućnost da prvi čovjek izuzetno profitabilnog BH Telecoma bude, recimo, Hrvat iz Busovače ili Konjica.
Istina, bilo je, a bolje da nije, raznih pokušaja da se Federacija, kako bi rekao Abdulah Sidran, unormali, ali su svi redom sa stvarnošću imali veze koliko i obnova SFRJ do početka turističke sezone, ulazak Zlatka Hasanbegovića u SRP i ostanak Dinama u Europi do proljeća.
Jasmin Imamović, dugogodišnji uspješni gradonačelnik Tuzle, pravnik po struci i nesuđeni predsjednik Socijaldemokratske partije BiH, osmislio je i počeo s promocijom onoga što naziva zaokretom, a suštinski predstavlja set ustavnih promjena koje uvažavaju političku realnost i, istovremeno, nude ogromno financijsko rasterećenje, otvarajući prostor da novac koji su gradovi do sada trošili na županije ulažu u poboljšanje života vlastitih stanovnika.
Tuzlanski gradonačelnik ne bježi od činjenice da većina Hrvata, za razliku od većine Bošnjaka, upravo u postojanju županija vidi oblik zaštite od daljnje centralizacije i pratećih posljedica, ali zato nudi model u kojem iste te županije postaju regije – s granicama identičnim današnjim – samo bez zakonodavne i izvršne vlasti. Svaka ta regija/županija imala bi, međutim, ministra u Vladi Federacije, koji bi, osim kad je službeno odsutan, i stolovao u njoj.
Naravno, birali bi ga građani iz te županije, čime se u startu suspendira mogućnost da se bilo kome nameću predstavnici, a otvara ona da jedna etnička grupa jednostavno shvati kako će njene interese najbolje zastupati pripadnik takozvanog manjinskog naroda u nekoj regiji. Također, Imamović predlaže i ukidanje različitih fondova koje svaka županija ima i skupo plaća te stvaranje po jednoga, ali uz obvezu da u njemu sve regije imaju predstavnike i da svakom sjedište bude u nekom od gradova koji nisu Sarajevo i Mostar.
"Imali biste nevjerojatne uštede u proračunu Federacije i općina unutar nje. Financijski bismo bili 2,5 puta bogatiji. Potrebno je ići na istinsku decentralizaciju. Ako vaš grad ima duplo veći budžet, lakše vam je ostvariti prava. Mi smo svjedoci diskriminacije svakog naroda i građanina. Nejednakost građana možemo na sto načina dokazati. Kad su u pitanju rashodi zdravstvenog fonda po osobi, u Sarajevu imate 800 KM, a u Novom Travniku 369", kazao je Imamović u intervjuu za BH program televizije N1.
Dodao je: "Nije bit u tome da se smanji, neka ide na tisuću, ali neka se i u ostalim gradovima podigne. To je neravnopravnost građana. Lako je dokazati i da je nacionalna nejednakost. Imate dijelova Federacije iz kojih na ovaj način kakav imamo, nikad nećete imati ministra u Vladi Federacije. Potrebna je ravnopravna regionalna zastupljenost bez obzira na naciju i u kojem dijelu žive. Nama treba prijedlog, a prijedlog je da se za svakoga napravi najbolje."
U zemlji čija politika funkcionira tako da se za svako rješenje traži problem, Jasmin Imamović je bez suflera iz diplomatskoga kora ili prijestolnica zemalja zainteresiranih za širenje utjecaja zapadno od rijeke Drine, kreirao rješenje za koje, naravno, ne tvrdi da je u startu savršeno, ali koje u startu jest odmicanje od principa uzaludnog zagovaranja maksimalističkih ciljeva i pratećeg manifestiranja nespremnosti na bilo kakav ustupak.
I zbog toga će, ne treba nimalo sumnjati, naići na niz prepreka. Prvo kod reprezenata volje brojnijeg naroda - “Očekujem jači otpor od Bošnjaka. U ovih 11 premijera i ministara, fondova, najviše je Bošnjaka unutar njih i najviše je onih koji su u SDA” – a odmah zatim i kod njihove braće po interesu, točnije kod Dragana Čovića i HDZ-a BiH.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
neka lideri ratuju