U vrijeme Hladnog rata i općeg straha od atomske bombe, državni vrh neutralne SFRJ osniva nuklearni institut Vinča. Svečano ga je otvorio predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito, a Jugoslavija je bila jedna od samo sedam europskih zemalja koje su same izgradile nuklerani reaktor. Nekoliko godina kasnije, daleko od očiju javnosti započinje tajni projekt "Atomska bomba".
Tijekom jednog eksperimenta dolazi do havarije. Pet mladih znanstvenika ozračeni su smrtonosnom dozom uranija i jedina šansa za spas njihovih života je eksperimentalna klinika Curie u Parizu.
Francuski doktor Georges Mathé dolazi na radikalnu ideju - po prvi put u povijesti medicine napravit će transplantaciju koštane srži. Pet Francuza riskirat će svoj život kako bi spasili potpune strance, jer su svi dotadašnji pokušaji transplantacije imale smrtne posljedice i za donatore i one koji su primali koštanu srž.
To je tema filma "Čuvari formule" Dragana Bjelogrlića čije snimanje počinje iduće godine, a riječ je o najčuvanijoj tajni Jugoslavije. Projekt atomske bombe vodili su ljudi koji su bili vrlo bliski s Titom – Leka Ranković i Jovo Kapičić.
Bio je to nevjerojatno velik pothvat za mladu jugoslavensku državu, pogotovo u vrijeme kada Staljin još nije imao svoju bombu (napravit će je 1949.). Glavni motiv za nuklearno oružje bio je sukob Tito-Staljin i izbacivanje Jugoslavije iz zajednice komunističkih zemalja.
Tito je osobno izabrao Vinču za izgradnju instituta. Na prostoru od oko 60 hektara, ubrzo je nastalo veliko gradilište. Livade, voćnjaci, vinogradi su nestali i počela je velika akcija gradnje labaratorija, radionica, te upravnim i stambenim zgradama i tako je u Jugoslaviji počela nuklearna era. Na cijeli projekt potrošeno je tadašnjih 1,75 milijardi dinara, odnosno 282 milijuna dolara.
Odgovornost za nadzor jugoslavenskog nuklearnog programa dodijeljena je početkom 1955. Saveznoj komisiji za nuklearnu energiju čiji je predsjednik bio Aleksandar Ranković, šef tajne policije i potpredsjednik Saveznog izvršnog vijeća. Zanimljivo je uočiti paralele sa sovjetskim programom gdje je Lavrentij Berija, šef sovjetske tajne policije također nadzirao razvoj atomske bombe.
Partnerstvo je ostvareno s Norveškom i SSSR-om. Program nuklearnih istraživanja nastavljao se punim tempom. U Vinči je osnovan odsjek za obnavljanje nuklearnog goriva 1956.godine; uređaj nulte snage moderiran teškom vodom sagrađen je na istoj lokaciji 1958., a 1959. dopremljen je i istraživački reaktor snage 6,5 megavata pokretan uranom obogaćenim na 80% uran-235.
Ovaj reaktor sagradili su Sovjeti, a isporučivali su tešku vodu i visokoobogaćeni uran. Razlog tome bilo je zatopljenje odnosa sa SSSR-om za vrijeme Hruščova što je omogućilo sovjetsko-jugoslavensku suradnju.
Jugoslovenski državni podsekretar Slobodan Nakićenović u pismu norveškim partnerima iz listopada 1960. navodi nužnost izgradnje tvornice za preradu plutonija kako bi se prerađivalo istrošeno gorivo, a "uređaj bi trebao imati kapacitet od najmanje jedne i pol tone urana na godinu, kako bi reaktor mogao raditi punom snagom."
Tvornica međutim nikada nije sagrađena. Tito je u međuvremenu obustavio program. Razlozi tome bili su mnogi. Sovjetska prijetnja Jugoslaviji je oslabila nakon dolaska Hruščova na vlast. Tito je u međuvremenu postao najveći pobornik nuklearnog razoružavanja i jedan od vođa pokreta nesvrstanosti, pa bi mu nuklearne aspiracije naštetile ugledu. Na kraju, program je bio vrlo skup, a ponudio je malo rezultata.
