Rijetki stanovnici Pjongjanga kojima je lokalni partijski ogranak izdao dozvolu za probleme s nesanicom, svjedočili bi, da mogu i imaju kome, kako već dugo, noćima i noćima, gore svjetla u uredima Radničke partije Sjeverne Koreje. Ne spavaju u tajništvu niti u odjelu za korištenje interneta, kantini i, naravno, kabinetu Velikog dragog unuka Kim Jong-una, koji pokušava smisliti način za pomoći drugovima u dalekoj Hrvatskoj, posljednjem značajnijem uporištu komunista u Europi i jedinoj članici Europske unije u kojoj i danas, a skupilo se puno godina od formalnog kraha socijalizma, djeluju i SKOJ, i Komunistička partija, i OZNA, i Udba, i NKVD, čiji pripadnici svako malo obiđu Zagreb praveći se da su ruski hokejaši.
Ni na drugom kraju svijeta, u Vatikanu, nije sve uobičajeno. Kongregacija za nauk vjere ostavila se Međugorja i okrenula ukazanjima u Hrvatskoj, zemlji u kojoj se broj vidioca i vidjelica opasno približava broju nezaposlenih. Sve one godinama prikupljane izjave, svi dokazi muđugorskog čuda, tvrdnje o medicinski neobjašnjivim ozdravljenjima, tisuće stranica transkripata Gospinih poruka, završili su u jednoj velikoj, ali zabačenoj prostoriji iz koje, službeno, nikad nije izvađeno ono što je jednom u nju privremeno odloženo.
U nevjerici su najveći umovi centra katoličanstva: nema, eto, ni dvadeset godina kako je Vinko Brešan, prema scenariju pokojnog oca Ive, snimio film o ukazanju Josipa Broza Tita na jednom dalmatinskom otoku, a cijela se Hrvatska, samo u stvarnosti, pretvorila u mjesto misterioznih pojavljivanja komunista u svim oblicima, toliko učestalog da ni najracionalniji znanstvenici ne mogu reći kako im pred oči nije izašao barem jedan skojevac s kodnim imenom, recimo, Ivan. "U ovom sam slučaju opet namirisao smrad skojevskoga vučjega čopora, koji je lani izgrizao neke meni vrlo drage ministre, tako da sam slučaj razmotrio s mojim skromnim sredstvima.
Od znanstvenika svjetskoga glasa naprosto očekujem da problem pogodi u sridu: 'Mladi (ali i oni bivši mladi) iseljavaju se iz Hrvatske jer su najbolja radna mjesta rezervirana za pripadnike i sluge komunističke oligarhije'. U tome se pogledu još ništa promijenilo od onog vremena kad sam ja otišao u inozemstvo. Nedostaju još samo Udbini kileri", napisao je dr. Josip Stjepandić, nekadašnji izvanredni profesor u Dortmundu, u pismu Ivanu Đikiću - zbilja znanstveniku svjetskoga glasa koji je zatražio ostavku ministra obrazovanja Pave Barišića zbog pretjerivanja s copy/paste tehnikom.
Predsjednik najveće formalno lijeve stranke, Davor Bernardić, ujedno i lider oporbe po defaultu, piše ljubavna pisma šefu desnog centra i premijeru Andreju Plenkoviću, tražeći od njega da u drugu sobu pošalje one što su ga izglasali pa da mogu mirno razgovarati o suštini ničega – što je temelj političkih programa koje imaju. Dok čeka da se raščisti gužva u šesnaestercu, Bernardić se metodama Margaret Thatcher obračunava sa sindikatom u vlastitoj stranci, pokazujući koliko će i kako, ako ikad dođe na vlast, imati razumijevanja za sve druge sindikate i njihove članove koji su, teorijski, prirodni partneri svake stranke koja se deklarira kao socijal nešto.
Još dalje lijevo, predstavnici nedavno osnovane Nove ljevice i Mate Kapović iz Radničke fronte polemiziraju malo oko toga tko se smije nazivati ljevičarom, a puno više treba li se i kako istodobno boriti i protiv nacionalizma i kapitalizma te koliko redoslijed protivnika vodi ka liberalizmu, odnosno je li nabujali i nimalo skrivani neofašizam oružje kapitala ili produkt ideološkog prepariranja društva i povijesnog revzionizma. Pri tome, Nove ljevice za sada ima u novinama, na TV-u i malo u Zagrebu, dok sve aktivističke manifestacije postojanja RF-a, a bilo ih je puno i ne mogu se nikako nazvati nevažnima, nisu rezultirale jednim jedinim mjesto u bilo kojem tijelu zakonodavne vlasti.
Još je to jedan hrvatski paradoks: u svojih stotinu godina postojanja ovdašnja ljevica u kompletu, od socijaldemokrata do socijalista, od partijskih tehnomenadžera do građanskih aktivista, stajala je gore možda oko dva puta, ako i toliko. U ovom stoljeću ni jednom. Istodobno, nema dana da se u zemlji u kojoj se riječi poput socijalizma, komunizma, marksizma, javnog dobra i internacionalizma koriste kao uvrede, ne otkrije neki novi, hiperaktivni komunist, skojevac, neomarksist, udbaš, oznaš, lažni hokejaš s revolverom ispod dresa...
Deklariranih i, njih pogotovo, utjecajnih komunista, skojevaca, marksista, neomarksista, trockista, ma bilo koga sličnog, u Hrvatskoj je danas točno koliko i ateista u Vatikanu ili antikomunista u Radničkoj partiji Sjeverne Koreje. Tako je i hrvatski antikomunizam – ako, ipak, ne prihvatimo mogućnost da se čudesna i neobjašnjiva ukazanja dešavaju - zapravo borba sa zamišljenim protivnikom, no to antikomunistima ne znači apsolutno ništa. Oni, da parafraziramo Iliju Čvorovića iz "Balkanskog špijuna", svoju dužnost obavljaju, a ako ih se netko sjeti 10. travnja – sjeti, ako ne – nikome ništa.
