Top News
201 prikaza

Erdogana više brine koalicija koja želi uništiti ISIL, nego Putinove prijetnje

Rat u Siriji
DPA/PIXSELL
Hakan Fidan, šef turskih obavještajaca, poručio je da je ‘Islamska država realnost’ i pozvao Zapad da ‘revidira svoje poglede’

Turskoj se nakon rušenja ruskog zrakoplova ne piše dobro. Vladimir Putin pokrenuo je sve dostupne mehanizme kako bi se Ankari osvetio. Ekonomski - prekinuo je sve veze s tom zemljom, vojno - dovukao je najmodernije naoružanje pred njezine granice, politički – prokazao ju je u međunarodnoj javnosti kao aktivnog pomagača tzv. Islamske države. 

Erdoganov šef obavještajne službe predlagao ured tzv. Islamske države

Ono što su do tada stidljivo pisali samo neki mediji, da službena Ankara kupuje naftu po diskontnim cijenama od te terorističke grupacije, liječi njihove ranjene borce u svojim medicinskim ustanovama, pušta preko svojeg teritorija sve one fanatike koji im se žele priključiti, sad je prešlo i na službene forume.

Turska je zemlja preko čijih granica prolazi krvotok prema tzv. Islamskoj državi - bez nje ti islamisti, koji su svojim divljaštvom i bestijalnim zločinima te najnovim terorističkim napadima zgrozili svijet, ne bi mogli ostvarivati prihode, obnavljati svoje zalihe i dobivati nove suradnike.

No ekonomske sankcije Moskve nisu problem koji plaši turskog čelnika Erdogana. Nisu to ni Putinove optužbe da pomaže teroriste. Više ga boli činjenica da je baš zbog ruske intervencije u Siriji, koja je počela prije nešto manje od tri mjeseca, danas došlo do stvaranja široke međunarodne koalicije koja je odlučna uništiti tzv. Islamsku državu. 

Sjedinjenim Američkim Državama sad su se priključile Kina i Francuska, Njemačka je prije nekoliko dana odlučila poslati svoje zrakoplove i 1200 vojnika, a u rat protiv njih sprema se ući i Velika Britanija. Gotovo nitko moćan nije ostao izvan tog saveza.

Erdogan zna da se bliži trenutak kad će se morati početi opraštati s projektom tzv. Islamske države u koji je, iako to neće javno priznati, polagao velike nade.

Što u njegovu okruženju potiho misle o tim ekstremnim islamistima, rekao je sredinom prošlog mjeseca njegov odani saveznik i šef turske obavještajne službe Hakan Fidan.

"Islamska država je realnost te trebamo priznati kako ne možemo uništiti tako dobro organizirani i popularni državni sustav. Zato pozivam svoje zapadne kolege da revidiraju svoje poglede na islamski politički pokret, ostavljajući po strani svoj cinični mentalitet", rekao je Fidan, kako ga je citirala turska novinska agencija Anadolija, a zadnjih dana počeli su ga prenositi i europski mediji.

Fidan je tada pozvao Zapad da ne dopusti realizaciju plana Vladimira Putina koji želi slomiti, kako ih je nazvao, sirijske islamske revolucionare. 

A za rješenje problema dolaska stranih boraca islamistima, Erdoganov šef obavještajne službe tada je predložio da se u Istanbulu otvori predstavništvo ili neka vrsta ureda tzv. Islamske države. 

Dakle, gotovo pa međunarodno priznanje te terorističke grupacije. Nakon ovakvog očitovanja Erdoganova bliskog suradnika, koji je na Zapadu izazvao šok, postaje jasnije zašto je Turska srušila ruski zrakoplov koji je 10 ili 17 sekundi, svejedno, prolazio kroz turski zračni prostor pokušavajući tako skratiti put između dva dijela Sirije.

Turci su ogorčeni ruskom intervencijom, činjenicom da su upravo zbog nje i zapadne sile sada krenule u odlučniju borbu protiv tzv. Islamske države, koja je time osuđena na propast.

Kalifat je uspostavljen na većinskim sunitskim područjima

A do prije nekoliko mjeseci su ti, kako ih zove šef Erdoganove obavještajne službe, revolucionari osvajali nova područja i napredovali i u Siriji, gdje su došli sve do predgrađa Damaska, i u Iraku, gdje su pak kontrolirali golema prostranstva.

Sad su, međutim, u defenzivi. Povlače se i gube dio osvojenog teritorija, ali su i dalje prilično daleko od konačnog sloma.

Postoji nekoliko razloga zašto su Erdoganu, inače islamistu po političkom opredjeljenju (zbog čega je jedno vrijeme bio i u zatvoru), Sirija i Irak toliko važni. To su područja koja su do kraja Prvog svjetskog rata bila dijelom Otomanskog imperija. 

Sadašnja turska vanjska politika ima i klauzulu o neootomanizmu, to znači brizi, pa i određenom patronatu nad svim prostorima kojima se nekad upravljalo iz Istanbula (od tuda i toliki turski angažman u BiH). 

U tim zemljama žive i njihovi sunarodnjaci, zovu ih Turkmeni, a zapravo su Turci koji su se ondje naseljavali dok je to područje bilo pod turskom vlašću. U Siriji ih ima oko 100.000, a u Iraku, ovisno o procjenama, najmanje milijun.

Drugi, važniji razlog zašto u Ankari simpatiziraju tzv. Islamsku državu je religijski. Pripadnici te terorističke grupacije su uglavnom suniti, kao što su i Turci.

Bore se protiv šijita u Iraku, koji nakon rušenja Sadama Huseina vladaju Bagdadom, i šijitske sekte, alavita, u Siriji, kojima pripada Bašar al Asad.

Kalifat je uspostavljen na većinskim sunitskim područjima, njihovi vođe su bivši Sadamovi časnici i obavještajci, suniti koji su, iako manjina, Irakom vladali godinama. 

Erdogan, koji je u vrijeme Arapskog proljeća gajio nadu da bi ga se moglo početi doživljavati kao svojevrsnog vođu muslimana (većina su suniti), sad je tu vidio priliku za svoju misiju.

I treći, možda najvažniji razlog zašto turski predsjednik surađuje s tzv. Islamskom državom su Kurdi, i oni u Iraku, a pogotovo oni u Siriji (gdje ih je oko dva milijuna).

Erdogan Kurde drži prijetnjom za teritorijalnu cjelovitost Turske. Sad imaju legalnu autonomiju u Iraku, u Siriji imaju faktičku kontrolu nad područjima gdje su većina i jedna su od najbolje organiziranih vojnih grupacija u toj zemlji. 

Sjedinjene Američke Države pokušavaju formirati arapsko- kurdsku vojnu koaliciju

Kako ih s druge strane granice, u Turskoj, živi još 15 milijuna, a jednog dana će im se morati dati autonomija, Erdogan se boji da bi u budućnosti te autonomije iz tri države mogle prerasti u jednu državu s oko dvadesetak milijuna stanovnika - Kurdistan.

Zato je turski predsjednik mirno gledao kako tzv. Islamska država osvaja kurdski grad na granici Sirije s Turskom - Kobane. Tzv. Islamska država je u ratu s Kurdima, koji su uglavnom suniti, a manjim dijelom šijiti, s time da je kod njih jako izražen nacionalni identitet, i to u obje zemlje. 

Linija fronte između njih proteže se stotinama kilometara. Amerikanci upravo preko Kurda u zadnje vrijeme zadaju najteže udarce islamistima. Nedavno su tako osvojili grad Sinjar, čime su prekinuli glavnu prometnicu između Mosula i Raqqe, dvaju njihovih najvećih uporišta.

Pripremaju se i za udar na Raqqu, a moguće je da će pokušati spojiti dva dijela kurdskog teritorija kako bi prekinuli teritorijalni doticaj Turske i tzv. Islamske države na tom dijelu granice. 

S tim ciljem Washington na kurdska područja šalje svoje specijalce, a nedavno je jedna takva skupina stigla i u Kobane. Amerikanci koordiniraju njihovim napadnim operacijama, obučavaju ih, točno određuju ciljeve za pomoć iz zraka, opskrbljuju ih modernim oružjem...

Kako ne bi Kurdi osvajali područja s arapskom većinom, Sjedinjene Američke Države pokušavaju formirati arapsko- kurdsku vojnu koaliciju. Zasad u tome imaju malo uspjeha. 

Glavninu snaga u borbi protiv islamista u Siriji i dalje čine Jedinice narodne zaštite (YPG), kojima se priključuju pešmerge iz Iraka i njihovi sunarodnjaci iz Irana.

Kurdi u Iranu su kratko vrijeme nakon 2. svjetskog rata imali svoju autonomiju. Tamo ih živi oko šest milijuna. U ovom ratu protiv tzv. Islamske države oni su saveznici s vlastima u Teheranu. Iranci su, naime, šijiti koji podupiru šijite iz Iraka koji, iako Arapi, ratuju protiv tamošnjih sunita, koji su također Arapi. 

Iran također podupire Asada, koji je pripadnik šijitske sekte, alavita. Zato su u Siriji mnogi iranski obavještajci, pa i borci iz Revolucionarne garde. Zajedno s njima bore se i pripadnici libanonskog Hezbollaha, koji su također šijiti. To je sukob u kojem ima i arapsko- iranskog (perzijskog) suparništva jer su Saudijska Arabija i Iran žestoki protivnici.

Rusi će krenuti i u odlučniju borbu protiv tzv. Islamske države

U vrijeme krize oko iranskog nuklearnog programa upravo su Saudijci, otkriveno je putem Wikileaksa, nagovarali Amerikance da bombardiraju Teheran. Osim u Siriji i Iraku, gdje Saudijska Arabija financijski pomaže tzv. Islamsku državu, te dvije zemlje ratuju i u Jemenu, opet po istoj osnovi. Iran pomaže tamošnje šijite, a Saudijci sunite.

Na istoj strani s Iranom i Hezbollahom u Siriji se bori i Rusija. No njezin izbor saveznika nije nastao zbog religijskog odabira. 

Rusi žele zadržati Asada što je dulje moguće kako bi preko njegova režima (ili nekog sličnog koji bi naslijedio njega) zadržali svoje pozicije u Siriji. Tamo imaju jedinu preostalu vojnu bazu iz razdoblja bivšeg SSSR-a u luci Tartous, na obali Sredozemnog mora. 

Sada su osnovali i dobro opremljenu zračnu bazu pored Latakije. Oba ta mjesta nalaze se u području naseljenom alavitima, odakle potječe i Asad. Svojom vojnom intervencijom Rusi su ga spasili, a sad žele da zajedno s njegovom vojskom, a uz pomoć njihovih zračnih udara, ostvari premoć nad pobunjenicima na sjeverozapadu Sirije.

Upravo tamo, gdje je i srušen njihov zrakoplov. Tamo živi i turska manjina, njihov zapovjednik se pohvalio kako su oni ubili ruskog pilota čije su tijelo poslije Turci predali Moskvi. Rusi su se zajedno s Asadovom vojskom opasno približili granici s Turskom, preko koje idu nafta i sve druge potrepštine za pobunjenike.

Ako bi vojno zatvorili taj dio granice, bitka za područje oko Alepa, gdje ima i prozapadnih pobunjenika, ali još više onih koji imaju veze ili s Al Kaidom ili s tzv. Islamskom državom, možda ne bi još dugo trajala.

Tek nakon što ostvare premoć na tom području, kako bi Asadu osigurali teritorij za buduće cjenkanje oko vlasti u Damasku, Rusi će krenuti i u odlučniju borbu protiv tzv. Islamske države, čiji se glavni teritorij prostire istočno od njihove trenutačne interesne zone.

No zato će protiv radikalnih islamista krenuti zrakoplovi zapadne koalicije. Zajedno, američki, ruski, britanski, njemački.... Udarat će se i raketama s ratnog brodovlja koje pristiže sve više u istočno Sredozemlje. 

Iako ima medijskih najava o navodnoj panici u redovima islamista, bijegu njihovih vođa ili lakom osvajanju njihovih utvrda, vojni analitičari ne vjeruju puno u takve priče.

Rat s tzv. Islamskom državom bilo bi lakše dobiti kad bi ih Ankara prestala pomagati

Također, mnogi zapadni generali sumnjičavo vrte glavom kad ih se pita o tome može li se samo zračnim udarima slomiti tzv. Islamska država. 

Može, kaže jedan od njih, ali samo na način tzv. tepih bombardiranja, dakle uništenja ne pojedinih objekata nego cijelih područja (to se primjerice primijenilo na području Dresdena). 

Pritom treba računati s tisućama civilnih žrtava. Takvi udari nisu ni politički prihvatljivi jer bi sunitsko stanovništvo, koje je sad pod vlašću tzv. Islamske države, poslije bilo teško privoljeti na suradnju.

Drugi u vezi s tim spominju da će za poraz islamista biti potrebno formirati vojsku od najmanje 100.000 ljudi, i to dobro opremljenu, s oklopnim postrojbama, specijalcima i potporom iz zraka. 

Tek bi oni mogli, kažu, poraziti fanatike koji se, kako se to vidjelo u reportažama iz Sinjara, od zračnih udara sklanjaju u tunele koje kopaju od kuće do kuće.

No rat s tzv. Islamskom državom bilo bi lakše dobiti kad bi Ankara zatvorila svoje granice prema njima i kad bi ih prestala pomagati. To je od Erdogana zatražio i francuski predsjednik Francois Hollande, a prije koji dan i američki Barack Obama.

Dakako, na kraju ostaje i pitanje poslijeratne Sirije, zbog čega su Amerikanci odgađali svoj obračun s islamistima. Sad je prioritet poraziti tzv. Islamsku državu i tu se svi slažu zato što su se teroristički napadi počeli događati i u našim “dvorištima”.

Ali što poslije? Kako uspostaviti funkcionalnu vlast ako će jednim dijelom Sirije vladati Asadov (ili neki sličan) režim iza kojeg će stajati Rusi, a drugim, kako ih zovu, prozapadni pobunjenici koje će podupirati SAD, Francuska...

Organizirati demokratske izbore u situaciji kad su pred obalom te zemlje nosači zrakoplova, krstarice i drugi ratni brodovi, a na kopnu stotine najmodernijih zrakoplova i sustavi S-400, i to iz različitih vojnih blokova, sad se čini kao - utopija. 

Da sve možda neće teći glatko i brzo kako to mnogi očekuju govori i poruka koju je Obama ovih dana uputio Putinu rekavši kako riskira da mu se u Siriji dogodi “novi Afganistan”.

Ključ rješenja je očito u Turskoj, zemlji čiji šef obavještajne službe teroriste zove “islamskim revolucionarima”, a njihov kalifat, koji provodi javna vješanja, odrubljivanje glava i ubijanje civila u Europi, “popularnim državnim sustavom”.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.