"Prije 14. izvanrednoga kongresa Saveza komunista Jugoslavije posjetio sam rudare na Kosovu koji su štrajkali glađu. Rekao sam im da ne smiju to raditi jer štete svojem zdravlju, no jedan on njih mi je rekao: ‘Zdravlje nije dovoljno’. Tad sam shvatio da se u Jugoslaviji proširila mržnja, a čovjek koji mrzi ne može biti zdrav", ispričao je svojevremeno za Express dr. Slobodan Lang, jedan od aktera famoznog 14. izvanrednoga kongresa SKJ, plenuma na kojemu se, de facto u izravnom televizijskom prijenosu, raspala jedna država.
Republičke su partije bile međusobno zavađene, Slobodan Milošević od 1988. godine silovito se uspinjao na ljestvici moći, prijeteći da Titovu (kon)federalnu državu preustroji po svom planu. Dvije godine prije kongresa vlast se u Jugoslaviji valjala ulicama - Miroslav Šolević s Kosova organizirao je pučističke mitinge kojima je rušio Miloševićeve neprijatelje, prijeteći silom svima koji se ne pokore.
Unutar Saveza komunista Jugoslavije je kuhalo. Slovenija, koja je imala najrazvijeniji autonomistički pokret, već je jednom nogom bila izvan Jugoslavije. Parola dana bila je “Slovenija, moja dežela”. U Hrvatskoj je vladala tzv. hrvatska šutnja. Savez komunista Hrvatske nije se htio otvoreno suprotstaviti Miloševiću, a opozicija u vidu HDZ-a tek se osnivala, u ilegali, po klijetima Plješivice.
Unutar Saveza komunista Hrvatske, ljudi su bili dezorijentirani. Raspad partije i države, i rat, bili su pred vratima - a jasnog stava nije bilo. Koristeći dezorijentaciju protivnika, Slobodan Milošević sazvao je kongres s namjerom da protivnike stjera u kut i nametne svoju volju.
"Ja u Partiji nisam bio od 1971. godine. U međuvremenu sam bio i u zatvoru, ali sam vidio što se događa", ispričao je jednom prilikom Stipe Mesić.
"Milošević je htio manipulirati kongresom. On nije bio ni za kakav politički dogovor, zato ničim nije ni bio zadovoljan. Silom je htio nametnuti svoje političko rješenje. Nikakav dogovor njega nije zanimao. Imao je samo jedan cilj - stvaranje velike Srbije. Tad se znalo da se Jugoslavija bez Tita, armije i partije ne može održati, a Milošević je tu situaciju htio iskoristiti", kazao je Stjepan Mesić.
Stipe Šuvar rekao je za Radio France International kako je Milošević u Srbiji “zajahao tigra nacionalizma”. Milošević Memorandum Srpske akademije znanosti i umjetnosti nije podržao kad je izašao. Njegove podrške nije bilo nigdje, čak se na sjednicama ograđivao.
Drugo, kad je izašao list Student s Titovim lešem, koji je prikazan kao vukodlak kojeg probadaju glogovim kolcem, Milošević je ustao u energičnu obranu Tita. Prošlo je malo vremena i on je sam zajahao tigra srpskog nacionalizma i postao u neku ruku kaplar tog srpskog nacionalizma.
Poslužio se onim što bismo mogli definirati kao nacionalistički populizam, koji se formirao u cijeloj Jugoslaviji, ali srpski je bio najjači. Sjednice Partije (Saveza komunista Jugoslavije) 1989. i 1990. godine bile su praćene kao trileri. Gledala ih je napeto cijela tadašnja država jer je postajalo sve jasnije da se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija raspada.
Slobodan Milošević u nizu je pučeva koji su nazvani “antibirokratskom revolucijom” srušio rukovodstva Kosova, Vojvodine i Crne Gore, a na Kongresu SKJ htio je zacementirati svoju svemoć i na saveznoj razini.
Na kongresu je htio ozakoniti pravilo “jedan čovjek - jedan glas”, dok je slovenska strana predlagala niz reformi, od ukidanja zakonske kazne za takozvani verbalni delikt do potpune konfederalizacije.
No kako je Milošević imao većinu delegata pod svojom kontrolom, svi su slovenski prijedlozi odbacivani većinom glasova, a svako od tih odbacivanja bilo je popraćeno euforičnim pljeskom delegata iz Srbije, Crne Gore, Vojvodine i Kosova, odreda Miloševićevih ljudi.
No Slovenci se nisu htjeli pomiriti s takvom majorizacijom, pa su napustili kongres. Hrvatska delegacija bila je za kompromise, ako je moguće.
"Bližio se kongres i gledao sam koliko je svijet ispred nas. Predložio sam ljudski deklaraciju koja je izazvala oduševljenje. Cijeli kongres je bio za to, ljudi su to istinski željeli, no nakon toga sve se srušilo", riječi su Slobodana Langa, koji je bio uz Ivicu Račana na 14. izvanrednom kongresu.
"U Beogradu je vlada jedna atmosfera netrpeljivosti. Razvila se manifestacija mržnje. Počeli su nemogući istupi i zavladala je velika nesloga. Tko je kako disao, vidjelo se po glasačkim rekvizitima. Naime, tad nije bilo sofisticirane opreme za glasanje nego su čelnici stranaka imali nešto poput reketa za ping-pong. S jedne strane bili su zeleni, a s druge crveni. Boje semafora. A imali su i takvo značenje - crvena strana značila je da su ‘protiv’, a zelena da su ‘za’. Kako je šef pojedine organizacije odlučio, disala je cijela organizacija. Osjetivši tu mržnju, ustao sam i otišao do govornice. Bio sam jedan od zadnjih govornika na tom kongresu. Rekao sam neka dignu ruke oni koji su za to da se međusobno ne mrzimo. Svi su digli, istinski su željeli to, no onda su se digli Slovenci i izašli iz dvorane", svjedočio je Lang o momentu u kojem je raspad Jugoslavije postao stvaran.
"Kad sam vidio da Slovenci idu, uhvatio sam Ivicu Račana za ruku i rekao mu: ‘Idemo i mi’. Račan je otišao do govornice i izrekao povijesnu rečenicu : ‘Mi (izaslanstvo SKH) ne možemo prihvatiti Jugoslavensku partiju bez Slovenaca’. Potom smo krenuli prema drugoj dvorani, koja je bila prazna. I predsjednik savezne vlade pokušao je ući za nama, no prepriječio sam mu put i rekao: ‘Idite i pokušajte spriječiti katastrofu’. Jednom admiralu sam također tad rekao: ‘Nemojte da vas upotrijebe kao plačenićku vojsku’. U toj drugoj dvorani snimali su naše razgovore... mislimo. Samo su dvojica bili protiv Račanova ‘idemo’. Tada je Sonja Lokar briznula u plač. Bezuspješno sam je tješio", pričao je Lang.
Sonja Lokar je poslije puno puta objašnjavala te suze koje je vidjela cijela Jugoslavije.
"Nastale su dvije struje unutar SKJ. Rekla bih da je jedna struja htjela ostati na vlasti pod svaku cijenu, a druga je shvatila da mora sići s vlasti ako želi svojem narodu i svojoj zemlji dobro. To su bili slovenski komunisti", rekla je Sonja Lokar.
"Transformacija SKJ u Sloveniji u Socijaldemokratsku stranku bila je zapravo potpuno svjesno napravljena, mi bismo rekli sestop - silazak s vlasti i otvaranje prostora za političku konkurenciju u društvu. To se u drugim dijelovima Jugoslavije odvijalo potpuno drugačije, osim možda male sličnosti u Hrvatskoj, naročito pred sam kraj ‘80-ih, ali u Srbiji, koja je tada bila ključna za to kako će se i što desiti s Jugoslavijom, taj proces nije tekao i zbog toga je uslijedio raspad SKJ. To i nije bila tako strašna stvar, ali je svatko tko ima malo političke analitike i mozga mogao shvatiti da dolazi rat", rekla je Lokar i pojasnila zbog čega je tada briznula u plač.
"Ne znam kako možeš razumjeti da dolazi rat, a da te to stvarno ne pogodi. Ne mogu razumjeti kako netko može reći ‘reagirala je emotivno’, a ne vidi da reagiram na ono što oni još ni ne primjećuju da dolazi. To je zaista vrlo neobično", dodaje Lokar.
Povjesničari će zapisati:
“Oštra se polemika od momenta otvaranja Kongresa do njegova raspada vodila između srpskih komunista koji su se borili za ‘jedinstveni Savez komunista’ i Slovenaca koji su predlagali stvaranje Saveza republičkih saveza komunista. Nakon dva dana verbalnog rata između Srba i Slovenaca, 22. siječnja 1990. u 22.30, slovenski lider Milan Kučan, u znak pozdrava, pruža ruku Milanu Pančevskom koji vodi sjednicu i kreće prema izlazu iz dvorane, a njega slijedi svih 106 slovenskih delegata. U tom trenutku na pitanje Pančevskog što da se radi, Milošević odgovara: ‘Nastavljamo rad i prelazimo na donošenje odluka’. Hrvatski komunisti su vješto puštali da se Beograd i Ljubljana svađaju, a zatim je na govornicu izišao Ivica Račan, predsjednik CK SKH i rekao: ‘Molim riječ... Ovako dalje ne ide. Predlažem da se sad zaključi sjednica i da kongres nastavimo poslije konzultacija. Ako se to ne prihvati, naša delegacija neće sudjelovati u donošenju odluka’. Oko ponoći 22. siječnja 1990. kongresna dvorana je ispražnjena. Nestao je SKJ, nasljednik slavne KPJ, a time je nestao i nosivi stup Jugoslavije. Raspad SKJ je Europa doživjela kao sukob srpskog nacional-komunizma i nove demokracije koja se rađa u Sloveniji i Hrvatskoj”.
Stipe Šuvar u velikoj je ispovijedi za RFI rekao kako su sve tendencije u zemlji jako drugo vodile prema takvom razvoju događaja.
"Srpski nacionalizam je jačao od šezdesetih godina, a posebno nakon pada Aleksandra Rankovića", rekao je Šuvar pa nastavio:
“Onda je došao ustav Jugoslavije 1974. koji je blagoslovio Tito. S tim su ustavom korespondirali i novi ustavi republika i pokrajina. U Srbiji je nastalo veliko nezadovoljstvo ustavnim položajem pokrajina. Već 1977. u političkom vrhu Srbije formuliran je zahtjev da se redefinira položaj pokrajina. Onda je 1981. došlo do nereda na Kosovu, na liniji albanskog nacionalizma, i to je uzbuđivalo cijelu Jugoslaviju. Tito više nije bio među živima. U sastavu CK SKJ od 1982. do 1986. osnovana je radna grupa za proučavanje odnosa između pokrajina i Srbije koju je vodio Milan Kučan. Ta grupa je izradila teze, koje smo onda mi preuzeli u Predsjedništvu partije i od 1986. do 1990. smo se time i bavili. Vodile su se teške bitke oko ustavnih amandmana i u saveznom ustavu. Bilo je zaista čudno da se zakoni koje donosi Republika Srbija nisu protezali i na područja pokrajina. To je trebalo ispraviti", pojašnjavao je Šuvar.
Dodao je da autonomija sama po sebi nije razbijala Srbiju, a to je postala dominantna teza, i nije slabila Jugoslaviju.
"Nacionalizam se u Srbiji neprestano hranio kosovskom situacijom. Otkako je smiren bunt Albanaca 1981., u kojem je bilo i ljudskih žrtava, srpski nacionalizam je jačao. Neprestano se vraćao na optuživanja Albanaca da progone i potpuno obespravljuju Srbe i Crnogorce na Kosovu. Mi smo sve to naslijedili. Uz srpski nacionalizam, jačali su i ostali nacionalizmi u Jugoslaviji. To se događalo još tijekom Titova života. On je imao golemu povjesnu karizmu, ali je možda posljednje desetljeće bio samo figura iza koje su se drugi skrivali. Tito je imao veliki međunarodni utjecaj i u zemlji je mogao lupiti šakom i nešto zaustaviti, ali ne na dulji rok. Poslije Titove smrti i odlaska nekih velikih autoriteta jugoslavenskog društva, mi novi smo preuzeli vruć krumpir koji nismo uspjeli ohladiti i izbaciti iz ruku, a da se svi ne opržimo. A poslije se zemlja i raspala", govorio je Stipe Šuvar.
Slobodan Lang ispričao je o događajima nakon izlaska s kongresa.
"Račan nas je ostavio. Mislim da se on u Zagreb vraćao automobilom, a mi ostali sjeli smo u autobus. Kako smo se udaljavali od Beograda, sve smo više bili svjesni da se Jugoslavija slomila, ali i da smo se suprotstavili, a da nismo ponudili što ćemo dalje. Račan to nije znao, zato Tuđmanu svaka čast. On je imao duha puno više no što javnost zna. Jednom sam ga pitao zašto ne pokaže narodu kakav uistinu jest, pa mi je šaljivo rekao: “Ne smijem, rat je”. Hrvatska se našla u poziciji da se treba braniti, a pomisao na rat iz tadašnje perspektive bila je suluda. Tražili smo da se ljudi bore za domovinu, a nismo im imali ni puške dati. Mlađe generacije ne mogu pojmiti što to znači. Samo treba zamisliti svojega muža, oca ili sina da odlazi na bojište bez mogućnosti da se brani jer nema s čim. Ipak, naši dobrovoljci uspjeli su napraviti čudo. Svijet nije vjerovao da je to moguće. Milošević je zaveo oficire JNA obećavajući im svašta i u trenu se jedna organizirana vojska puna oružja našla naspram domoljuba bez puške. Bio je to rat Davida s Golijatom."
Prisjećao se Lang i što je nakon povratka iz Beograda tražio Račana.
"Rekao sam mu da se mora provesti denacionalizacija. Nije htio. Pitao sam ga što će reći penzionerima kad budu pokradeni? Rekao je: ‘Nitko to neće povezivati s nama’.
Od tog kongresa prošlo je skoro 26 godina, a kako se živjelo u to vrijeme, za mlađe generacije vicom objašnjava Stjepan Mesić:
“Jedan Rumunj napustio je svoje selo i otišao u SAD. Nije ga bilo kući od Drugog svjetskog rata. Nakon više desetljeća vratio se kući. Svi se skupili oko njega pa ga pitali kako se ondje živi. Čekali su veliku priču, a Rumunj će kratko: ‘Tko ima dolara, dobro je živio’.
Mesić dodaje kako su neki mogli otputovati iz zemlje. On nije imao tu priliku i da je htio:
“Meni su oduzeli putovnicu. Neki su iskoristili priliku i otputovali jer su granice za one s putovnicom bile otvorene”.
Izvanredni, 14. kongres SKJ, bio je i posljednji. Sedamdeset godina ranije ista je partija u Vukovaru održala svoj prijelomni, Drugi kongres, na kojemu je uzela ime Komunistička partija Jugoslavije i opredijelila se za revolucionarni, nasilni put osvajanja vlasti. U Vukovaru će samo godinu dana poslije 14. kongresa partije buknuti krvavi rat i Jugoslavija će se definitivno raspasti. Krug se zatvorio.
