Pristojna zemlja bi uhitila pisce koji veličaju Luburića

Više medija je ovih dana objavilo vijest o promociji knjige o ustaškom zločincu Vjekoslavu Maksu Luburiću, koji je, između ostalog, bio idejni začetnik koncentracijskog logora u Jasenovcu. Knjiga pod nazivom "Sluga domovine: život hrvatskog viteza Vjekoslava Maksa Luburića generala Drinjanina" prvo je predstavljena u dvorani Hrvatskog slova u Zagrebu prije dva tjedna. O knjizi su govorili autor Vlado Vladić (Zagreb), glavni urednik John-Ivan Prcela (Kanada) te izdavač Mirko Bilić-Erić (Njemačka).

Da bi ova informacija bila još zanimljivija, u pozivu na promociju knjige objavljenom u nekoliko desničarskih medija piše da će se predstavljanje ove knjige održati nakon svetih misa u Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu te u dominikanskom samostanu u Splitu. Do danas se demantijem na ovu vijest javio samo rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa, monsinjor Antun Sente, koji je naglasio da prilikom dogovora promocije uopće nije bilo govora o Maksu Luburiću te se ogradio od cijele ove priče.

Svi su ih mrzili Life Fra Sotona i najgori ustaški koljači

Dominikanci, s druge strane, još šute. Možda zato što je glavni urednik spomenute knjige John-Ivan Prcela rođak dominikanca fra Luke Prcele, široj javnosti poznatijeg i kao svećenika koji je prije dvije godine tijekom izravnog prijenosa misnog slavlja na HRT-u veličao Antu Pavelića i zločinačku NDH.
Bilo kako bilo, napisati i objaviti knjigu o ustašama i nacistima nije neka top vijest. Stručnjaci se već desetljećima bave ovom temom.

Iako se ova poprilično debela knjiga (s kojom bi se dalo usmrtiti slabije uhranjenog čovjeka od metar i šezdeset) predstavlja kao ozbiljan znanstveni rad, sam naslov ("Sluga domovine") sugerira da ovdje nije riječ o historiografskoj analizi nego o hagiografiji i hvalospjevu jednom od najokrutnijih ustaških zločinaca iz Drugog svjetskog rata. Ja inače mirno podnosim nebulozne izjave/događaje kao da takvo što promatram svaki dan.

Kao zgodna djevojka zviždanje bauštelaca, kao nogometni sudac u Premijer ligi BiH kamenčinu u glavu kada domaćinu dosudi zaleđe, kao neke hrvatske starlete (ili, kako se to danas urbano kaže, influencerice) svaki put kad otvore usta. No nekad je zaista teško ostati "zen". 
Prvo me iznenađuje da netko u godini 2018. ima potrebu veličati, braniti ili se pak dičiti ustaškim idejama i zločincima.

Da se povijest kojim slučajem drukčije razvila, ustaški bi simpatizeri danas "uživali" u svom viteškom hrvatstvu dok bi crnčili za svog arijevskoga gospodara i lizali mu Adidas čizme. Na stranu to što glavni urednik i izdavač ovakvu knjigu i ne pomišljaju objaviti u svojim trenutnim državama prebivališta (Kanada i Njemačka) jer znaju da bi ih i sam pokušaj ovakve nacističke manifestacije u civiliziranim državama koštao i džepa i zatvora.

No već smo vidjeli i na Bleiburgu da ustaša prestaje biti ustaša onda kad ga država opali po džepu. Na kraju me iznenađuju Crkva i njezini "društveni aktivisti". Dok im s jedne strane smetaju slikovnice s homoseksualcima ili pak književna djela s opisima prvog seksa, s druge strane ne samo da toleriraju nego organizacijski čak i podupiru literaturu koja promovira antikršćanski režim i njegove gnjusne zločine.


Koliko god to danas većina mainstream "povjesničara" i dvorskih intelektualaca negira, notorna je činjenica da je Katolička crkva 1939. zauzela pogrešnu stranu i da je u periodu nakon 1945. skrivala naciste i pružala im utočište u bijegu. To i jest jedan od razloga što je hrvatski nacionalizam s obaveznom ustaškom simbolikom pronašao svoje prirodno utočište u dijelu Katoličke crkve u Hrvatskoj. Ustaše se u povijesti nisu pokazale kao hrabri ljudi; slično vrijedi i za njihove simpatizere.

Ratni zločin Life Pavelić ih je poslao da umru na polarnoj hladnoći

Oni se danas boje deklarirati kao ustaše, te se nazivaju "hrvatskim domoljubima". 
Mnogi nacionalisti koriste riječ "domoljublje" kao prihvatljiviju, light-verziju svoga pravog hobija, a to je, prema rječničkoj definiciji: (1) doživljavanje pripadnosti i odanosti svojoj naciji kao primarne komponente opredjeljenja i identiteta (što je smisleno kao i ponos na vlastitu krvnu grupu, boju kose i horoskopski znak) i (2) isključivost u zastupanju težnji i prava svoje nacije u odnosu na druge etničke skupine i nacije.

Dakle, ne radi se o kruškama i jabukama nego su na ovim prostorima domoljublje, nacionalizam, šovinizam i rasizam četiri srodne vrste. Čast rijetkim iznimkama koje prakticiraju samo prvo. 
Mišljenja sam da svekoliko pučanstvo treba uvijek iznova podsjećati na izjavu dr. Johnsona prema kojoj je "nacionalizam posljednje utočište nitkova", koji sami ne posjeduju nikakva pozitivna svojstva pa se utječu krdu istih takvih probisvijeta s dna kace, kojima onda pripisuju mitsku nadmoć, svetost i pravo zatiranja drugih i drugačijih.

No kad čovjek nema jasnu viziju budućnosti, onda mu i ne preostaje ništa drugo nego kopati po smrdljivim kantama prošlosti i sramotiti ne samo sebe nego i vlastiti narod i zemlju.