Nedavno objavljeni dokumenti CIA-e samo su još jednom potvrdili da su bivša Jugoslavija i njezine tajne službe, uz Titov blagoslov, usko surađivale s teroristima. Jedan od njih je i danas 66-godišnji Ilich Ramirez Sanchez zvani Carlos i Šakal, najtraženiji i najpoznatiji terorist 20. stoljeća. Uhićen je prije 22 godine u Sudanu, prebačen u Francusku gdje je počinio najkrvavije napade, a prije 20 godina prvi je put stao pred lice pravde.
Tužilaštvo ga je teretilo za 1975 ubojstava, pa je osuđen na doživotni zatvor. Uzničke dane kratio je pisanjem knjige "Revolucionarni islam", u kojoj je priznao da je neke od napada u Marseillu, Bonnu i Parizu izvršio u suradnji s jugoslavenskim tajnim službama. U jednom pasusu se prisjetio:
"Dana 25. kolovoza 1983., uz pomoć jugoslavenske tajne službe, podmetnuo sam eksploziv u rezidenciju francuskog konzula u Bonnu.Zatim sam prešao, s jemenskim pasošem, iz Istočnog u Zapadni Berlin u kolima jugoslavenske registracije s vozačem Bojanom".
Otprilike istodobno tijekom tog napada u Bonnu, čitava Jugoslavija pripremala se za veliki međunarodni događajodržavanje Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Povjerljivi dokumenti američkih obavještajnih službi upozoravaju na ozbiljne mogućnosti terorističkih napada bilo tijekom održavanja natjecanja, bilo na olimpijsko selo.
Sjećanja na ljetnu Olimpijadu u Munchenu su još bila svježa i američki obavještajci su u opširnom izvještaju navodili sve moguće izvore terorističkih prijetnji.Prva prijetnja bili su, kako pišu CIA-ini analitičari, hrvatski emigranti, a posebno Hrvati u Zapadnoj Njemačkoj. Dodatno je istaknut Hrvatski narodni otpor, zloglasna organizacija osnovana nakon kraja Drugog svjetskog rata, a glavni organizator bio je zloglasni Vjekoslav Maks Luburić, ratni zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac.
Ekstremističke skupine hrvatske dijaspore izvele su nekoliko uspješnih terorističkih napada i otmica zrakoplova, a Amerikanci su vjerovali da takve skupine broje između tri i pet tisuća aktivnih članova.
"Jugoslavenski dužnosnici susreli su se s kolegama u Beču kako bi upozorili da bi ektremisti iz zapadne Europe mogli iskoristiti Austriju kao odskočnu dasku za napade protiv Jugoslavije. Dodatno, vjeruju da antijugoslavenski nastrojeni hrvatski emigranti već imaju oružje, eksplozive i ostalu opremu potrebnu za izvođenje terorističkih napada", stoji u tajnom izvještaju. Amerikanci su bili uvjereni da bi mogući teroristički napadi mogli imati nekoliko planiranih ciljeva.
Prvo je dobivanje prostora u javnosti za hrvatske ciljeve, a odmah potom je moguća odmazda za ubojstva hrvatskih aktivista u inozemstvu.
Iako su sama imena cenzurirana, može se deducirati da su Amerikanci strahovali da bi ubojstvo Stjepana Đurekovića u ljeto 1983. godine moglo potaknuti njegove kolege na izvođenje napada. Teroristi su se nadali i da će napadi ugroziti jugoslavenski terorizam te nanijeti težak udarac već ozbiljno poljuljanom gospodarstvu, uvjereni su analitičari. Vjerojatno bi teroristi htjeli pokazati i da Jugoslavija ne može opstati bez Titove željezne vladavine.
Osim toga, hrvatski emigranti tvrdili su da Bosna i Hercegovina treba pripasti Hrvatskoj, što je mogao biti dodatni razlog za provođenje napada. Nisu se Amerikanci fokusirali samo na hrvatske emigrante. Vjerovali su i da bi Albanci s Kosova mogli napasti sportaše u Sarajevu, a postojala i sumnja da bi srpske emigrantske organizacije mogle pokušati izvesti napade tijekom ZOI-ja. CIA-ini analitičari upozoravali su i da bi Iranci mogli napasti Jugoslaviju.
"Neki jugoslavenski muslimani putovali su u Iran gdje su ih indoktrinirali fundamentalističkim islamom u Homeinijevu stilu", piše u CIA-inu izvještaju koje se poziva na informacije dobivene iz američkog veleposlanstva.U pripremama za osiguravanje Olimpijskih igara, jugoslavenski dužnosnici posebno su se žalili na Zapadnu Njemačku.
Stane Dolanc, tada savezni sekretar za unutarnje poslove, otvoreno je rekao Amerikancima da im je "puna kapa" zapadnonjemačkog odbijanja suradnje u borbi protiv antijugoslavenskih organizacija koje bi mogle napasti ZOI.
Dođe li stvarno do nekog napada, upozoravaju obavještajci, mnogi lokalni političari bi platili karijerom. U prvom redu je tu riječ o Branku Mikuliću, šefu odbora za organizaciju Igara i predsjedniku SR Bosne i Hercegovine, koji je planirao postati novi bosanski predstavnik u jugoslavenskom predsjedništvu. Naizgled potaknuti ignoriranjem zapadnonjemačkih vlasti, jugoslavenski obavještajci su se okrenuli i terorističkim plaćenicima, kao što je ranije spomenuti Šakal.
Govorio je kako je surađivao s jugoslavenskim obavještajcima, a da Carlos govori istinu potvrdio je, doduše neizravno, u jednom televizijskom intervjuu i bivši djelatnik SDB-a Dušan Stupar. Prije pet godina razgovarao je s novinarom Milomirom Marićem i detaljno opisao kako je 1976. osobno uhitio najtraženijeg terorista. "Jednog dana vozio sam se autom po Beogradu, kad me radiovezom kontaktirao šef beogradske tajne službe Obren Đorđević. Pitao me koliko sam daleko od hotela Metropol i imam li sa sobom oružje? Budući da nisam imao pištolj, rekao mi je da ga zadužim u najbližoj stanici milicije te da hitno dođem u hotel", prisjetio se Stupar.
Pred Metropolom se javio tadašnjem načelniku 2. sektora beogradske Službe državne bezbednosti Voji Atanackoviću.
"Pred hotelom i u hotelu vidio sam već puno naših ljudi koji su glumili goste, prolaznike, šetače, ali još nisam znao o čemu je riječ. A onda mi je Voja rekao da moram uhapsiti Carlosa. Dao mi je nekoliko savjeta kako da to izvedem, a zadatak su vjerojatno dodijelili meni jer sam tad aktivno trenirao boks", ispričao je Stupar.
Prema njegovim riječima, akcija je počela telefonskim pozivom u sobu. Šef recepcije nazvao je važnoga gosta i najavio mu majstore koji moraju provjeriti instalacije u kupaonici.
"Carlos je otvorio vrata i ja sam skočio na njega, ali on nije pružao nikakav otpor. Čovjek je bio u bademantilu, nije uopće u sobi imao oružje, iako se pričalo da je obično flasterom imao za leđa zalijepljena po dva pištolja", ispričao je Stupar, koji je nakon toga godinama vrlo blisko surađivao s Carlosom. Ilich Ramirez Sanchez dobio je nadimak Carlos kao pripadnik Palestinske oslobodilačke organizacije – tzv. PLO, kojoj se pridružio ranih 70-ih. Naime, Carlos se pod utjecajem oca vrlo rano predano posvetio radikalnom oružanom otporu svakoj vrsti imperijalizma.
Rođen je u Venezueli 1949. godine, u obitelji odvjetnika i uvjerenog marksista Joséa Altagracia Ramíreza Navasa. Supruga Elba María Sánchez htjela je djeci nadjenuti katolička imena, ali José je trojici sinova dao imena u čast vođi Oktobarske revolucije i ocu Sovjetskog Saveza. Tako je najstariji Carlos dobio ime Ilich, drugi sin Vladimir, a treći Lenjin. Kao 17-godišnjak pohađao je s ocem kubanski gerilski kamp, a nakon što su mu se roditelji razveli, s majkom je otišao u London.
Iako je trebao studirati na Sorboni, otac ga šalje na studij u Moskvu, odakle je izbačen 1970., nakon čega se skrasio u Beirutu. U Libanonu je počeo volontirati za Palestinsku oslobodilačku frontu, koja ga šalje u svoj kamp nedaleko od Amana u Jordan, gdje je zavšio obuku za rukovanje oružjem i eksplozivima. Dobio je kodno ime H4, a onda ga je put odveo u iračku vojsku.
Uskoro će postati najtraženiji terorist koji je surađivao i s brojnim tajnim službama istočnoeuropskog bloka, od istočnonjemačkog Stasija, ruskog KGB-a pa do jugoslavenskog SDB-a i rumunjskog Securitatea, ali i, prema riječima Dušana Stupara, zapadnonjemačkog BND-a. Jugoslavenska tajna služba upravo je od njemačkog BND-a dobila dojavu da je Carlos u Beogradu. Naime, Carlosov suradnik bio je Nijemac Hans-Joachim Klein nazvan "Angie".
Nakon što je SDB počeo surađivati s Carlosom, Stupar je bio zadužen za sve kontakte.
"Ja sam ga saslušavao, a moja supruga je te razgovore prevodila. Nisu to bila službena saslušavanja, to je uvijek bio prijateljski razgovor. Vodili smo ga u restorane, kavane, a oko nas su uvijek bili i drugi djelatnici tajnih službi. Tako je, primjerice, konobar koji nam je nosio piće bio zapravo moj šef u SDB-u. Carlos je bio svjestan da su svi konobari koji su mu nosili jelo i piće, svi taksisti koji su ga vozili, pa čak i barske pjevačice, bili suradnici SDB-a koji su nas svuda imali na oku. Čak se s tim znao i šaliti pa bi pitao: 'Ako ovog vidim negdje na cesti, da li da ga ubijem ili da ga pustim’, prisjetio se Stupar, koji za Carlosa kaže da nije djelovao nimalo agresivno. "Bio je vrlo obrazovan te uvijek fin i uglađen. Nikad ne bih pomislio da je bio spreman na terorističke akcije.
No u Beogradu je imao čak četiri baze iz kojih je djelovao, a naši liječnici su u jednom stanu u tajnosti liječili jednog njegova ranjenog suborca. U Jugoslaviji je Carlos imao vrlo mnogo suradnika. Bili su to i domaći i strani ljudi, a u Beogradu se osjećao sigurno i zaštićeno. Ovdje su imali vrlo jaku strukturu i odatle su djelovali i po Europi." Stupar je objasnio i zašto je SDB imala prisne odnose s Carlosom: "Preko njega smo imali vezu prema drugim tajnim službama i saznavali mnoge tajne.
S tim podacima projektirali smo odnose prema KGB-u, CIA-i, BND-u i ostalima. Bio je to kompleksan posao i zahtijevao je veliki angažman naših agenata po raznim linijama. Osim toga, s vremenom su i naši ljudi odlazili s Carlosom kao suborci u inozemstvo kao naši operativci, pa smo tako kapitalizirali taj odnos". U jednom pasusu svoje knjige Carlos je čak i opisao turističke ljepote Hrvatske iz tog vremena, ali i kako ga je Tito osobno spasio od uhićenja:
"Uživao sam u odmoru u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, dok njemački doušnici i Francuzi nisu saznali gdje se nalazim. Počeli su vršiti pritisak na Jugoslaviju, pa su me uhitili u zagrebačkom hotelu Esplanade s lažnom alžirskom putovnicom. Kad je Tito čuo da su me uhvatili, odmah je naredio da me puste i omogućio mi bijeg u zemlju po mojem izboru. Njemačka i Francuska su pritiskale Tita, ali on nikad nije priznao da sam bio u Jugoslaviji, a svi dokumenti povezani uz moj slučaj bili su uništeni".
Prema nekim informacijama, Jugoslaviju je napustio s lažnom putovnicom, među jugoslavenskim građevincima koji su avionom odletjeli za Bagdad. Na prvom suđenju u Parizu, prije 20 godina, Carlos je sablaznio javnost izjavom: "U napadima koje sam vodio bilo je od 1500 do 2000 mrtvih, a među njima nije bilo više od 200 civila". Prvi put sudilo mu se jer je nedaleko od svoje kuće ubio dvojicu agenata izraelske tajne službe i suradnika Libanonaca koji su ga slijedili.
Još jednom mu se sudilo 2011. godine zbog četiri odvojena napada iz 1982. i 1983. godine na dva vlaka, željezničku stanicu i jednu ulicu u Parizu u kojima je ukupno poginulo 11 ljudi a ranjeno dvjestotinjak. Ovim napadima prethodilo je uhićenje njegove partnerice Magdalene Kopp. S njom je u Francuskoj čak dva puta raketama pokušao dignuti u zrak avione izraelske kompanije El Al na pariškom aerodromu Orly, kao i nuklearnu elektranu. S Magdalenom Kopp je Šakal 1986. godine dobio kćer.
Magdalena, inače fotografkinja, otišla je s djetetom Carlosovoj majci u Venezuelu, no kad su je otkrili tamošnji novinari, vatile su se u Neu-Ulm u Njemačku. Godine 2007. napisala je autobiografiju, a umrla je 2015. godine. Carlos se oženio za Palestinku Lanu Jarrar, no njoj se gubi svaki trag. Nakon uhićenja u Parizu zaljubio se u Isabelle Coutant-Peyre, koja je bila dio tima njegove obrane. Zbog braka s Lanom Jarrar, Carlos je u zatvoru 2001. godine prihvatio islam. Danas 64-godišnja pariška pravnica postala je njegova druga supruga.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
tito kralj