Ne nedavno završenom 14. Human Rights Film Festivalu mlada ruska redateljica Zosya Rodkevich privukla je pozornost publike svojim filmom “Moj prijatelj Boris Njemcov”. Kad je počela snimati film o tom oporbenom političaru, trebala je to biti, kako kaže, “mala politička komedija” o “političkom buržuju i liberalu starog kova”. No nakon što je Njemcov ubijen 27. veljače prošle godine, Zosyin je film iznenada dobio tragičan kraj i novu dimenziju. Iako je iza 26-godišnje Zosye već nekoliko filmova, ovaj ju je obilježio. Film je predstavljen u mnogim europskim zemljama i SAD-u, a na festivalu u Krakowu osvojio je Grand Prix.
- Dok sam radila na projektu ‘The Term’, snimali smo vijesti o političarima. Moj je posao bio snimiti Njemcova, ali kad sam počela snimati, shvatila sam da je to više od vijesti. Snimanje se nastavilo tijekom tri godine. Njemcov je još bio živ kad je materijal bio na mojem stolu. Namjera mi je bila napraviti kratku političku komediju o izborima u Jaroslavskoj oblasti s njim kao glavnim likom. No onda je ubijen i rad na filmu počela sam ispočetka.
Sjećate li se noći kad je ubijen? Gdje ste tada bili?
Bila sam u vikendici u šumi blizu Sankt Petersburga bez pristupa internetu i bez televizora. Dobila sam SMS da je Njemcov ubijen. Isprva nisam vjerovala, no počele su stizati nove poruke i tada sam shvatila da je vijest istinita. Pronašla sam stari radio na baterije i počela slušati vijesti. Bila sam u šoku - moj prijatelj je ubijen. Bila je to moja privatna tragedija, ali shvatila sam da se moram hitno vratiti u Moskvu i snimati pogreb.
Što mislite, zašto je Njemcov ubijen?
On je bio jedinstvena osoba. Govorio je ono što je mislio bez straha. Bio je uistinu karizmatična osoba, bio je popularan, ali nije bio veliki politički vođa. Svojim je govorima dosađivao Putinu, ali nije mu bio opasan politički protivnik koji bi ozbiljno ugrožavao Putinovu vlast.
Zato je to ubojstvo još manje shvatljivo.
Pojavljivale su se razne teorije o tome tko ga je i zašto ubio: čečenski plaćenici, pripadnici ruske tajne službe FSB i slično. Važno je, međutim, kako i gdje je ubijen. Bilo je to kao kazališna predstava. Ubojice su mu ispalili četiri metka u potiljak dok je s djevojkom šetao po mostu upravo preko puta Kremlja. Bilo je to pokazno ubojstvo kako bi se ljudima poručilo što se događa Putinovim protivnicima i da bi se pojačala atmosfera straha.
U kojoj je fazi suđenje njegovim ubojicama?
Sudski proces još traje, ali sudi se samo plaćenicima koji su ubojstvo izvršili. Naručitelji ubojstva su i dalje nepoznati, a njih se ni ne traži.
Zašto ste uopće počeli snimati film o Njemcovu. Je li vas privukla njegova osobnost ili njegovo političko djelovanje?
Osobnost, naravno. Ja sam rođena 1990. i za mene je on bio samo političar kojeg pamtim iz djetinjstva kad se pojavljivao na TV ekranu. Ali da je bio dosadan, sigurno ne bih snimala film o njemu. No bio je veseo, hedonist, bilo je zabavno snimati njegove avanture, ukratko, bio je vrlo atraktivan za snimanje.
Kako ste ga privoljeli da vam dopusti da ga snimate u najrazličtijim situacijama, dok jede, spava, oblači se? Je li posrijedi njegova narcisoidnost?
Možda. Ali zapravo uopće nisam tražila njegovo odobrenje. Ja sam samo snimala. On je znao da snimam i stalno sam bila tu negdje s kamerom u ruci. Katkad bi čak i zaboravio da sam kraj njega, a katkad me je i sam zvao da im se pridružim na nekom prosvjedu. Kad bi bio umoran od kamere, naprosto me ne bi zvao.
Njemcovi politički stavovi u filmu se pojavljuju samo usputno. Zašto ste odlučili prikazati ga iz osobnog kuta?
Ja sam snimala sve, pa tako i njegove političke monologe. Ali kad sam montirala film, jer sam ga isprva radila za sebe, birala sam epizode koje su pune energije i koje su mi bile zanimljive. Moja mentorica Marina Razbezhkina savjetovala mi je da u film unesem više politike, njegovih političkih razmišljanja i da ga pokažem kao pravog oponenta Putinu, zbog čega je i ubijen. Poslušala sam je i počela montirati film na taj način. Ali sam vrlo brzo uvidjela da mi je takav pristup dosadan, to više nije bio moj film i zato sam ga uredila tako da bude zanimljiv za gledanje.
Kad ste prestali snimati Njemcova?
Prestala sam u jesen 2014., a on je ubijen krajem veljače 2015. Zaključila sam da imam dovoljno materijala. Uostalom, nije me više toliko intrigirao u filmskom smislu iako smo ostali prijatelji.
Jeste li raspravljali s njim o konačnom izgledu filma?
Da, svakako. Ali on je tražio da to bude edukativni film o njemu, tko je on, što je postigao, o njegovoj karijeri i političkim stavovima. Naravno, rekla sam mu da ja ne želim takav film i na kraju smo se dogovorili da ću najprije film dovršiti pa mu ga onda pokazati. Međutim, niije ga vidio jer je ubijen.
Znali ste se i svađati, ne samo o filmu, nego i o političkim stavovima. Navodno ste mu i pljunuli u čašu viskija.
Od prvog našeg razgovora bilo je jasno da ja imam posve drugačije poglede na politiku. Ja sam protiv mirnih prosvjeda jer naprosto ne djeluju. Moj je politički stav puno radikalniji od njegova.
Njemcov je bio ugledni fizičar, a u politiku je ušao kao Jeljcinov suradnik. Navodno je u početku čak podupirao i Putina
Da, to su mu mnogi spočitavali. Njemcov se branio da je tada bio u stranci SPS (Savez pravih sila) i da su svi čelnici, osim njega, podupirali Putina. Mislim da mu je bilo krivo zbog toga i uvijek se trudio ostaviti dojam da to nije njegova pogreška, da nije on o tome odlučivao. Ipak, mislim da je i on dijelom krivac za Putinovu vlast.
Može li se danas govoriti o političkoj ostavštini Njemcova?
Sedam godina Njemcovu je bilo zabranjeno nastupati u državnim medijima, na televiziji i u novinama. Nakon što je ubijen, svi su počeli pisali i govoriti o njemu. Ponekad su o njemu govorili i negativno te pisali svašta, na primjer da mu je djevojka bila špijunka, o njegovim brojnim vezama i djeci, o židovskom podrijetlu... Oko Njemcova je Rusija podijeljena: neki misle da je bio loša osoba, a drugi da je žrtva politike i heroj. Činjenica je da je Rusija nakon njegova ubojstva drugačija nego prije tog događaja.
Vi se izjašnjavate kao anarhistica. Je li taj pokret jak u Rusiji?
Ne. Treba znati da u Rusiji u svakoj stranci postoji neslaganje, podijeljeni blokovi, svađe... Takvi su i anarhisti. Podijeljeni su na one koji podupiru feministice i one koji preziru podjele po spolu.
Kako vidite politički i društveni život današnje Rusije?
Iskreno, baš i ne vidim politički život u Rusiji jer svime upravljaju Putin i vlada. Nakon što je Krim pripojen Rusiji, Putinu je porastao ugled i sad ga podržava čak 85 posto stanovništva. Propaganda je vrlo jaka, kao u sovjetska vremena. Stalno se govori o brojnim neprijateljima Rusije, a Putina se predstavlja kao jedinu osobu koja Rusiju može zaštititi. Ali to je zanimljivo vrijeme za umjetnike. Jer kad ste pod pritiskom, tražite druge načine da se izrazite. Šteta je jedino da se moji prijatelji i uopće mladi ljudi iseljavaju iz Rusije te traže sreću u Europi i SAD-u. Iseljavaju se zbog straha i stoga što žele stvoriti karijeru i obitelj, a to baš i nije lako u Rusiji. Nakon Krima uslijedile su sankcije, pa su cijene jako porasle, robe je sve manje, a ljudi masovno gube posao. Recimo, teško je danas u Rusiji pronaći dobar sir.
Jeste li i vi imali problema s vlastima zbog filma?
Ne. Doduše, imala sam blizak susret s policijom nakon snimanja velikih demonstracija, nakon čega je moje roditelje posjetio policajac i raspitivao se o meni. Znam da imam dosje u arhivu FSB-a. To sam doznala kad sam tijekom prosvjeda snimala tajnog agenta u civilu. Bio je to krupan momak, a bio mi je zanimljiv na oduran način pa sam ga dugo snimala što je njemu počelo ići na živce. Na kraju mi je prišao i rekao: ‘Znam ja tebe jako dobro, imamo tvoj dosje. Bježi jer ću te izmlatiti’. Nisu to zasad neki veliki problemi, ali nikad se ne zna kad će postati.
Je li film vidjela Njemcova obitelj?
Njegova najstarija kći Žana i njegova prva supruga, od koje se nikad nije razveo, bave se sudskim procesom protiv njegovih ubojica. Žana je osnovala i fond Borisa Njemcova te je emigrirala u Njemačku. Ona je film vidjela i vrlo joj se sviđa. Film sam dala i njezinoj majci, ali ne znam je li ga pogledala. Sve ostale Njemcove žene i djeca odbijaju doći na sud te nisu zainteresirani da vide film. Jedino ih zanima novac koji je Njemcov ostavio.
Kako je film primljen u Rusiji?
Svaki film koji se prikazuje u Rusiji mora dobiti suglasnost ministarstva kulture u roku od dva tjedna. Mi smo na to dopuštenje čekali tri mjeseca. Državna kina ne žele ga prikazivati jer kažu da publika nije zainteresirana i da na njemu ne mogu zaraditi. Čak i kad kinematograf želi prikazati film, netko ga iz političkog vrha nazove i onda iznenada promijeni mišljenje. Nasreću, ima hrabrih malih dvorana koje film prikažu na jedan dan. Tako smo imali projekcije u deset ruskih gradova i publika ga dobro prihvaća. Jedino ga je loše primila publika u dva grada u Sibiru gdje stanovnici dobro žive zahvaljujući nafti. U Moskvi je prikazan više puta u sklopu festivala, a dvorana je svaki put bila krcata.
Njemcov je bio protiv rata u Ukrajini. Kako je film ondje primljen?
Prikazan je u Odesi, Kijevu i još dva grada, ukupno je prikazivan mjesec dana. U Rusiji prikazujemo film pod sloganom “Intimni portret opozicijskog političara”, a u Ukrajini je slogan promijenjen u “Intimni portret prijatelja Ukrajine”. Ondje su ljudi slobodniji i mogu se bez straha smijati.
Kako ste zadovoljni projekcijom pred zagrebačkom publikom?
Čim sam u prvih pet minuta čula smijeh u publici, znala sam da je naišao na dobar prijam. Šteta što je nakon projekcije bilo premalo pitanja.
Vidite li se i nadalje kao redateljica političkih dokumentaraca?
Svaki put kad snimam politički film, kažem da će to biti posljednji put. Politika je zaista prljava. Ali kad se pored mene nešto događa, imam potrebu to zabilježiti kao kroniku zbivanja za budućnost, čak i kad od toga ne želim napraviti film.
