Kad ne piše romane, život se bavi dramama i režijom. I nije loš, mora mu se priznati. Malo nakon što je Hrvoje Hribar podnio ostavku i time preduhitrio smjenu s mjesta ravnatelja Hrvatskog audiovizualnog centra, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek otputovala je do rodnoga grada, do Dubrovnika, da se uslika i nešto kaže ispred scenografije za vjerojatno budući blockbuster o Robinu Hoodu.
Tek što se vratila, dan, sat gore – dole, potpuno je nebitno, s Berlinalea su došle vijesti o uspjehu dva hrvatska filma. “U plavetnilo” Antonete Alamat Kusijanović i “Ježeva kućica” Eve Cvijenović nagrađeni su specijalnim priznanjima žirija u programima, još najviše umjetničkog od svih velikih filmskih festivala. Može se, da skratimo, Hrvoju Hribaru svašta zamjeriti.
Ali mu se ne može osporiti niti jednog trena kako je najzaslužniji za, prvo, dolazak velikih stranih produkcija u Hrvatsku te tjedne i tjedne skupih snimanja, najčešće po obali, te da je tehnikom dugih neformalnih razgovora uspio domaću kinematografiju dovesti do velikih festivala, gdje se, istina, našem svijetu ne dijele one najvažnije nagrade, ali se barem više ne vjeruje kako je hrvatski film sinonim za fundamentalnu dosadu garniranu domoljubnim kičem.
Hribar nije, kao što nije nitko, pretplaćen na mjesto doživotnog šefa HAVC-a i, također, nije jedina osoba u poznatom dijelu svemira koja taj posao može i zna raditi, ali svakako nije zaslužio da se na njemu iživljavaju kojekakvi testosteronom napunjeni povjesničari, ustaše s akademskim titulama, medicinske sestre s hladnim trajnama i majke obrane domovine koje su, prema slobodnoj procjeni, u vrijeme četničkoga granatiranja, recimo, šibenske katedrale, imale oko pet godina i tri mjeseca.
Njima su, međutim, Hribara servirali ne samo njegovi kritičari, nego i politički pokrovitelji, uz osobno asistiranje dojučerašnjeg čelnika HAVC-a. Uplašeni realnom mogućnošću – najrealnijom jer je najgora – da se HAVC-ovih milijuna i prateće koristi dokopaju nacionalistički daveži s manjkom talenta, hrvatski filmski radnici okupljeni u građansku inicijativu nazvanu “Puk’o nam je film”, zatražili su od Vlade, Ministarstva kulture i Sabora izmjenu Zakona o audiovizualnim djelatnostima, kako bi krovna kinematografska institucija pojačala svoju neovisnost i bila osigurana od uplitanja politike u estetske sudove.
Ako je netko propustio, zatražili su sve navedeno početkom tjedna. U ranu jesen 2011., nekoliko mjeseci prije parlamentarnih izbora s predvidivim ishodom, buduća ministrica vanjskih poslova, Vesna Pusić, posjetila je Šibenik i neslužbeno, uz kasnu kavu ispred i Andreju Zlatar Violić pored sebe, s domaćinima komentirala jedan od niza apsurdnih hrvatskih zakona.
Te je večeri rekla kako buduća vlast ima plan napraviti listu svih tih rješenja u otvorenom sukobu sa zdravim razumom pa ih, što jedan po jedan, što grupno, promijeniti i pomiriti s pameću. Da su tada, prije pet i nešto godina, bili aktivni onoliko koliko su danas zabrinuti, filmski su radnici mogli od vlade, Ministarstva kulture i Sabora zatražiti izmjenu Zakona o audiovizualnim djelatnostima kako bi krovna kinematografska institucija pojačala svoju neovisnot i bila osigurana od uplitanja politike u estetske sudove.
No nisu: redatelji, glumci, producenti..., s HAVC-om u kompletu, funkcionirali su između solidne prakse i očajnih pravila vjerujući, valjda, da postoji granica HDZ-ove sklonosti općoj destrukciji i da se nikad neće pojaviti netko tko će iskoristiti loše pravne definicije za još gore ciljeve.
Milanovićevi kameni spavači imali su puno dobrih namjera i malo, ako i toliko, operativne sposobnosti, pa niti su ono što su postavili dovršili niti su zatečeno unaprijedili. Vidi se to danas u i oko HAVC-a, kao što se vidjelo u slučaju neprofitnih medija koje je Zlatko Hasanbegović za svojeg kratkog mandata doveo pred streljački vod, da bi se Nina Obuljen Koržinek okrenula tren prije ispaljivanja plotuna.
Dvoje HNS-ovih ministara, Andrea Zlatar Violić i Berislav Šipuš, imali su pune četiri godine da, eto, osiguraju financiranje i autonomnost nekakve agencije za neprofitne medije, kao što su imali iste te četiri godine da s Hribarom i ekipom kreiraju zakon zbog kojeg državni revizori neće kao prekršaje zavoditi smisleni i funkcionalni način odlučivanja i distribucije javnog novca.
Sustav financiranja neprofitnih medija klimao se od početka, na sve kritike ravnatelja HAVC-a, od itekako utemeljenih do suludo iskonstruiranih, odmahivalo se ručicama kao da se tjeraju muhe, da bi jednog dana manjkav zakon postao oružje onih koji se mogu podijeliti na dvije ekspertne skupine.
U prvoj su osobe kojima je referenca to što su radikalni desničari, a u drugoj ljudi kojima je pogrešno protumačeno da su sa statusom branitelja, uz socijalna prava, stekli i elementarna znanja o kritičkom novinarstvu, režiji, dramaturgiji, konceptualnoj umjetnosti, popularnoj psihologiji i, u čemu su zbilja jako dobri, argumentu sile kao puno efikasnijem od sile argumenata.
Hrvatska tako, zahvaljujući Plenkovićevoj anemiji i punokrvnosti radikala, ali i lijenosti prethodne vlasti lijevog centra, svjedoči svom “slučaju Branković”, kako bi se moglo nazvati korištenje nemuštih zakonskih rješenja za osobnu korist i opću štetu. Inače, Nedžad Branković bivši je premijer Vlade Federacije BiH koji je stan u elitnom dijelu Sarajeva kupio plativši četvorni metar dvadeset puta manje od tržišne cijene. Kasnije je na pitanje kako odgovarao kratko: “Po zakonu”.
O tome kakav je zakon nije smatrao da treba govoriti. Njemu je valjao taj, kao što Josipu Jurčeviću i pratećoj sanitetskoj službi odgovara ovaj.
