Kad se Holmes 2013. godine počela učestalo pojavljivati u medijima, pričala je da je na ideju svojega patenta došla kad joj je voljeni ujak, kod kojeg je provodila ljeta, umro od raka.
"Mi zamišljamo svijet u kojem nitko ne mora reći: ‘Da sam samo znao ranije’. Svijet u kojem nitko ne mora reći zbogom prerano."
No to je bila samo poza. Niti je Holmes ikad bila bliska s ujakom niti je željela spasiti svijet. Koliko god to banalno zvučalo, željela je postati ženski Steve Jobs, netko tko je donio tehnološku revoluciju u svijet, netko o kome se priča, tko je vrijedan divljenja. Zapravo, vrlo banalan ljudski poriv za slavom. Fanatična želja da se uspije, i to pod svaku cijenu, makar se to kosilo s osnovnim poimanjem morala ili uvriježenim znanstvenim standardima.
Za potrebe svoje lažne persone Elizabeth je i spustila svoj glas za koju oktavu kako bi postao duboki bariton. Kad ne bi bila koncentrirana, navodno bi joj znao pobjeći pravi glas, no brzo bi vratila svoj lažni, koji je zvučao autoritativnije. No istina je zapravo da se radilo o vrlo čudnom i neprirodnom tonu glasa, koji uparen s njezinim velikim očima koje ne trepću unosi jezu u onoga tko je sluša i gleda. Forbes ju je 2015. godine, među 50 ostalih samostvorenih milijarderki, stavio na prvo mjestu, kao najmlađu.
S obzirom na to da je u jednome momentu njezina tvrtka bila procijenjena na devet milijardi dolara vrijednosti, dopustila si je uživanje u određenom stilu života koji je novčano bio izdašan, ali i neodrživ. Tako je već od starta privatnim avionom letjela na sastanke s investitorima po cijelom svijetu. Imala je luksuznu kuću u Los Altosu, čitav tim osobnih asistenata i vozača, skupocjenu uredsku opremu, a jednom je za konferencijski stol iskeširala 100.000 dolara.
Kako se krah bližio, iluzija je i dalje bila postojana. Navodno je zadnjih godina, sa svojim suradnikom Sunnyjem, špijunirala svoje radnike, hodala s naoružanim čuvarima, a ured joj je bio ovalni, poput predsjedničkog, okružen blindiranim prozorima. Čak i kad zaposlenici više nisu imali nimalo elana, Elizabeth i Sunny su redovito održavali motivacijske govore, doimali su se sretno i činilo se da ih optužbe ne brinu. No bivši zaposlenici su sve više pričali, a kosturi su samo ispadali iz ormara.
"Netko je morao plaćati za sve te Birkinove torbice. Kompanija je plaćala za sve. Ona bi prijavljivala svoje milje čak i kad bi se vozila nekoliko kilometara do kuće u Los Altos", jedan zaposlenik se izlanuo.
Iako Holmes prijeti zatvorska kazna od dvadeset godina, kao i njezinu partneru Sunnyju, čini se da ona živi bezbrižnim životom. Zaručena je za mladog nasljednika hotelskog lanca i djeluje sretno. Ne priznaje da je postupala krivo ili da je bilo loših namjera, a tip je osobe koji ne gleda unatrag. Gibney svoj dokumentarac ostavlja otvorenim. Gledatelji mogu sami procijeniti je li Elizabeth Holmes jedan u nizu korporacijskih psihopata ili žrtva vlastite ambicije.
No priča o Elizabeth Holmes zapravo je priča o Silicijskoj dolini. Muljažama, lažnom prikazivanju podataka, kršenju zakona, manipuliranju investitorima... Od start-upa se uglavnom i očekuje nesavršenost, kao što se i očekuje da često uopće i ne uspije. Venture kapitalisti znaju da priča može biti veća i luđa što je riskantnija.
No problematične su kompanije, a radi se o većini, koje u svijet šalju sliku onoga što žele biti u budućnosti, a ne onoga što jesu sad (što bi se kolokvijalno reklo "fake it till you make it").
Dolina se predstavlja imidžem veganskih, smušenih geekova koji žele promijeniti svijet, ali baš zbog velikog obrtaja novca smuca se i mnogo prevaranata, menadžera psihopata, koji imaju goleme količine love s kojom ne znaju upravljati. Za investitore je to dvosjekli mač. Kako ne uložiti u budući Google, Airbnb ili Uber? A opet, kako ne ispušiti milijune na neku glupost? Tanka je linija između poslovnog vizionarstva i potpunog promašaja. Možda je Theranos bila jedna trula jabuka u košari, a možda su trule sve, pogotovo one najuspješnije.
