Nikola Lisičar gradio je carstvo od 1995., kad postaje predsjednik uprave Montmontaže. S obitelji je godinama bio na listama najbogatijih Hrvata kao multimilijunaš. Za sobom je ostavio vrijednost od osam milijuna eura i obiteljski raskol.
"O Nikoli mogu reći samo sve najbolje, i to ne zato što ga više nema među nama. Bio mi je mentor, učitelj, čovjek koji je pokazivao izuzetnu brigu za firmu, lude socijalne osviještenosti prema zaposlenicima", priča nam njegov nekadašnji bliski prijatelj.
"Za razliku od mene, on je bio cijepljen od sporta, ali zato je bio strastveni lovac i uživao u kartanju bele. Zbog skromnih dodirnih točaka u privatnim pitanjima ili hobijima nismo se puno družili na takav način izvan posla, ali imali smo jednu zajedničku strast - jedrenje", nastavlja.
Tragedija obitelji Lisičar počinje u hladno prosinačko jutro 2005., dan prije stare godine. Nikola je izašao iz obiteljske kuće s mislima na putu za Beograd, gdje ga je čekalo važno potpisivanje ugovora za gradnju shopping centra.
Bilo je 6.40 sati, po rekonstrukciji Večernjaka. Izašao je 45 minuta ranije nego inače. Otvarajući prtljažnik svog džipa Touarega, čuo je pucanj.
U trbuhu je osjetio bolnu toplinu. Atentator je metak ispalio Lisičaru u leđa. Nanio mu je teške ozlijede bubrega, gušterače, tankog i debelog crijeva.
Nikola se okrenuo i, gledajući ubojici u oči, izustio: “Zašto mene?”, dok se atentator borio s pištoljem da ispali još jedan i okonča mu život i Nikolom koji je nasrnuo na njega da spasi živu glavu.
Napadač je posustao. Koban metak mu je zaglavio u pištolju. Toga jutra Lisičara je u Esplanadi čekao zet John Rohan, član nadzornog odbora Montmontaže, koji je trebao s njim na put.
Nikola je unatoč teškom ranjavanju i dalje bio mislima u poslu. Čekajući Hitnu, rekao je supruzi: “Neka John i Vlado (Žibrat, jedan od direktora u firmi, op. a.) odu u Beograd. Ljudi nas očekuju i nije red da se ne pojavimo”.
Isprva se činilo da će se Nikola uspješno oporaviti. Takve su bile liječničke prognoze dok je dva tjedna ležao u bolnici. No sepsa ga je stajala života.
Dan nakon Valentinova 2006. zauvijek je zaspao. Iako je uspio policiji opisati napadača, unatoč fotorobotu atentator i danas slobodno šeće svijetom.
Lisičarevi su se oduvijek držali podalje od javnosti, ni danas ne izlaze u medije. O Nikoli postoje tek šturi podaci.
Zna se da je diplomirao strojarstvo kao stipendist Borova te da je nakon dvije godine prešao raditi za nekadašnju Jugomontažu.
Ondje je 15 godina radio na terenu pa postao direktor OOUR-a Montmontaže u sklopu bivšeg SOUR-a Monting (sljednik bivše Jugomontaže). Oduvijek je radio na visokorizičnim poslovima.
Pod Lisičarevim vodstvom Montmontaža je bila privatizirana menadžerskim kreditima, kojima je poslovodstvo, pa i Lisičar, steklo kontrolni paket dionica koje su dali u zalog za odobreni kredit.
Obzirom na veliko nezadovoljstvo Montmontažinih montera zbog zarada u inozemstvu, koji su se godinama sporili s Montmontažom, špekuliralo se da se možda iz tih redova izrodio neki teški ogorčenik koji mu je na kraju i presudio.
No nikakvih dokaza za to nema. Tko se krije iza ovog krvavog atentata, pokušava se otkriti cijelo desetljeće.
Šest godina nakon njegove smrti doznalo se što je Lisičar dogovarao mjesec dana prije metka koji mu je na kraju presudio.
Naime, njegov odlazak zetu Rohanu, suprugu Nikoline kćeri Mirele, donio je većinsko vlasništvo dionica u tvrtki. Lisičaru su na e-mail navodno mjesec dana prije atentata stigli novi propisi, odnosno novi statut lihtenštajnske zaklade Redtree.
Vjeruje se da je ona Lisičaru trebala poslužiti za povratak dionica Montmontaže u njegovo krilo. No prema novom statutu, zaklada je ostajala zetu Johnu Rohanu.
Ipak, to je ostalo samo na prijedlogu jer Nikola tu promjenu nije potvrdio svojim potpisom. Iste godine nakon ovog otkrića saznaje se da je Rohan u jednoj od svojih američkih tvrtki bio poslovno povezan s čovjekom koji je na Bahamima prozivan za ubojstvo britanskog bankara, koji je u svibnju 2009. ubijen na sličan način kao Nikola.
Taj partner bio je Lester Turnquest, direktor i potpisnik u Rohanovoj tvrtki Amtel (American Telecom LLC). Ipak, Turnquest je javno demantirao povezanost s ubojstvom na Bahamima.
U godinama prije Lisičareve smrti događala se vlasnička konsolidacija, najveća promjena u Montmontaži od privatizacije. Direktori su se smjenjivali i odlazili te dobivali pristojne kompenzacije.
Lisičar je ostao i prebacivao si dionice. Unutar tvrtke dobro upućeni informatori od prije nekoliko godina pričali su kako je bila javna tajna da je Nikola svoje dionice “davao na čuvanje”, odnosno stavljao na tuđa imena.
To je bio razlog zbog čega se govorilo da je njegov način poslovanja bio na rubu zakonitosti. Dvojica su djelatnika Montmontaže čak 2008. podnjeli kaznene prijave Državnom odvjetništu.
Tvrdili su da je Nikola omogućio da zet stekne dionice. Revizija koja je to trebala utvrditi nikad nije provedena. Nikolina smrt za posljedicu je, uz veliku bol i prazninu najmilijih, pokrenula i obiteljski sukob.
Tijekom 2012. supruga Anica, sinovi Dario i Andrija, koji zajedno imaju 12,5 posto udjela u tvrtki, podnijeli su tužbe Trgovačkom sudu radi poništenja prodaje dionica zetu Johnu Rohanu.
Kći Mirela stala je uz supruga Rohana. Razlog je bio to što su te dionice, prema tvrdnjama obitelji, bile namijenjene za zaposlenike ili za davanje otpremnina.
U prosincu 2011. uslijedila je odgoda Glavne skupštine Montmontaže. Članovi obitelji kao i manjinski dioničari vjerovali su da odgoda ima veze sa zahtjevom kojim su tražili da uprava objasni zašto nije provedena posebna revizija prijenosa vlastitih dionica te poslovanja Montmontaže.
Prema zadnjim podacima, Mirela Lisičar ima 59,55 posto dionica, brat Dario 14,94 posto, a njihova majka Anica 8,42 posto. Predsjednik nadzornog odbora i zamjenik člana uprave je i dalje zet John Anthony Rohan, znan kao Irac s američkim državljanstvom koji živi u Los Angelesu.
Najimućniji članovi obitelji, supružnici Mirela i John, kupovali su i prodavali vile vrijedne milijune dolara na Beverly Hillsu još za života pokojnog Nikole. Još ondje imaju stotine svojih kvadrata.
Obitelj Lisičar nikad se neće moći pomiriti s načinom na koji su izgubili supruga, oca, djeda Nikolu. Čak su unajmljivali privatne detektive da otkriju tko im je nanio toliko boli, no ništa novo nije otkriveno.
Ipak, 2014. godine je policija došla do mogućeg novog traga. Put do navodnog ubojice iskopali su zahvaljujući krvavoj pljački Fine 2005. kad su ubijena dva zaštitara.
Naime, Ante Roso, kojeg je Interpol bio stavio među 25 najtraženijih svjetskih bjegunaca i koji je u odsutnosti bio osuđen na šest godina zatvora, i sam je umalo bio likvidiran.
Htio ga se riješiti njegov tjelohranitelj Ivan Boršić, koji je naručio ubojstvo šefa Rose od trećeg člana bande. Policija je Rosu i tjelohranitelja Boršića dovela u postaju tako što su Rosi javili da su otkrili tko ga je pokušao ubiti. Tražili su da s njim dođe i tjelohranitelj.
Čim su ih odvojili, otkrili su šefu “krim-organizacije” da je njegovo neuspješno rešetanje na Velesajmu naručio upravo onaj koji ga štiti – Boršić. Kako se priča raspetljavala, propjevao je i sam Boršić.
Optužio je šefa Rosu da je osmislio krvavu pljačku Fine, da je za njega godinama iz Bugarske uvozio kokain, da stoji iza dva nerazriješena ubojstva u Zagrebu te da je pokušao ubiti Nikicu Jelavića i odvjetnika Antu Nobila.
No tu otkriva i još jedan detalj vezan za Nikolu Lisičara. Ispričao je kako mu je šef Roso rekao da je u Istri na ljetovanju pao i ozlijedio leđa na kupanju, no srećom spasila ga je poveća kilaža te da se “dobro obložio” kako bi prestao sličiti fotorobotu Lisičareva ubojice.
Boršić je to shvatio kao Rosino priznanje atentata na Lisičara. Nakon nekoliko godina bijega Ante Roso uhićen je u kolovozu 2014. godine u Zagrebu.
