Javnost je već presudila. Iz 34 stranice dugog materijala pod naslovom „Preporuke Vijeća za gospodarska pitanja Predsjednice Republike Hrvatske“, ukrašenog poljoprivredno-industrijskim grafičkim dizajnom, svežnjem zupčanika u cvjetnim bojama, gotovo svi su mediji izdvojili i naglasili jednu jedinu rečenicu objavljenu na stranici 14.
U toj rečenici predsjednica i Vijeće preporučuju: „Jačanje uloge domaće valute kroz aktivniju monetarnu politiku i monetarnu ekspanziju u granicama tolerirane umjerene deprecijacije kune u odnosu na Euro za 2 posto godišnje u razdoblju od 5 godina.“
Za početak uočimo pravopisne signale. Kuna je napisana malim slovom a euro velikim. Mi smo prethodnu rečenicu složili pravopisno korekno, ali domoljubno lukavo, pa je kuna napisana velikim slovom, na početku rečenice, a euro malim, što mu i pripada. No Ured predsjednice zna tko je gazda, ili ne zna hrvatski pravopis. Što je skoro isto.
Povezujući konce na način Domazeta Loše, netko će zaključiti da „suprotna“ ideja o slabljenju kune dolazi iz američke kuhinje: Trump napada EU i Merkel, Grabar Kitarović je bivša službenica NATO-a koja je nedavno boravila u tajnoj misiji u Sjedinjenim Državama. Ukratko, velike ideje i mali narodi. Ne bi čudilo da su i sami predlagači jedne i druge ideje razmišljali u tim okvirima. Ustvari vjerojatno i jesu: oni vole biti mudri i „sagledati stvari iz svih kutova“.
Kao i inače kod takvih teorija nevolja su činjenice koje se ne uklapaju. Kad je HDZ pod Karamarkom predstavljao program njemačkog IFO instituta u njemu je također bila ideja o postupnom slabljenju kune. To je dakle i europska ideja.
A i u televizijskom intervjuu Aleksandru Stankoviću Vujčić je bio suočen s mogućnošću da se kuna zamijeni za euro po devalviranoj vrijednosti. Stanković to nije isisao iz prsta. U prošlosti su iz HNB-a dolazile takve konstrukcije.
Stanković je ustvari pitao kako bi u tom slučaju prošli građani? I to je razlog zašto su svi mediji i cjelokupna javnost izdvojili baš tu rečenicu.
U Hrvatskoj je pitanje tečaja pitanje života. Kad god se pomakne gore ili dolje za koji postotak već kriče oni koji gube. Jača li kuna gube izvoznici i vjerovnici, slabi li gube dužnici u stranoj valuti i uvoznici. Tečajem u Hrvatskoj ustvari upravlja javnost (ne građani nego oni građani koji imaju interesa i čiji se glas čuje). HNB-u je tu manevarski prostor relativno ograničen.
Ne bi li si ga proširila, do jučer je poticala prelaz na kunu, kako kod kreditiranja tako i kod štednje, pismeno i usmeno i „jer ste vi to tražili“. Vjetar je u javnosti tako puhao. Kad se okrenuo, guverner to nije mogao ignorirati, koliko god lukav bio. Nije njemu ni lako.
Udar iz Ureda Kolinde Grabar Kitarović na HNB jači je od jedne rečenice o tečaju. Na stranici prije preporučuje se promjena politike koju vodi HNB, da se više ne usredotočuje na stabilnost cijena nego na zaposlenost. Više je tu poruka.
Drugo, problem zaposlenosti u Hrvatskoj traje desetljećima. Preporuke očekuju da ga riješi gotovo isključivo kreditno-monetarna politika, dakle HNB, iako je to po prirodi stvari puno više problem svih drugih. Drugim riječima, „evo ti i grba“.
Treće, i najvažnije, u Hrvatskoj kad političari ne znaju što bi, krenu s onim što im nije posao – mijenjanje tečajne politike.
Nije čudno dakle da je javnost uočila i izdvojila tu jednu jedinu rečenicu. Nekih drugih ideja, koje izlaze iz klišeja u Preporukama baš i nema. Nije ih se moglo ni očekivati, nikad ih ni u takvim ni u drugim materijalima nije ni bilo. Ovaj je zabavan jer se u njemu očituje međuinstitucionalno odmjeravanje snaga.
Ali na kraju, „gdje smo tu mi“, što nam je činiti ako frtutma krene. Bojim se da si svi kombinatori pucaju u koljena. Što više oni planiraju s kunom, ovako ili onako, to će se ljudi više okretati euru. To jest Euru. Kad oni kombiniraju s kunom, nikom više pravopisno domoljublje nije na pameti.
