Life
306 prikaza

Nogomet: Prvenstva se osvajaju velikim novcem, a ne trudom

Utakmica Rumunjska-Albanija
DPA/PIXSELL
Ruski oligarsi, arapski šeici, azijski novobogataši i američki investitori od klupskog su nogometa napravili veliki VIP party u kojem dar, rad i stadion više nisu temeljni preduvjet da tamo neki Hajduk jednom igra četvrtinu finala Lige prvaka

Možete li zamisliti kako netko ozbiljan, evo neka bude Sergio Ramos, kapetan Reala iz Madrida, malo pred početak Lige prvaka, kada se već zna tko je u kojoj skupini, kaže kako je hrvatski predstavnik, zagrebački Dinamo, jako neugodna i kvalitetna momčad i da je potencijalno iznenađenje sezone? Zbilja možete? Dobro, zovete se Zdravko Mamić ili o nogometu nemate pojma.

No, možete li zamisliti kako netko ozbiljan, malo pred početak Europskog prvenstva u nogometu u Francuskoj, dakle kada se već uveliko zna tko je u kojoj skupini, kaže kako je reprezentacija Hrvatske jako neugodna i kvalitetna momčad i da je potencijalno iznenađenje kontinentalnog turnira? 

Nema nikakve potrebe da zamišljate: kazao je to Sergio Ramos, kapetan Reala iz Madrida i španjolski reprezentativac.

Cijelu prošlu nogometnu sezonu u centru pažnje i ljubavi bio je Leicester City: fanovi jednostavne igre velikog značenja orgazmičke su trenutke doživljavali prateći kako siromašni klub osvaja titulu u Engleskoj, pobjeđujući timove s takvim proračunom da samo na nutricioniste mogu potrošiti koliko cijela nacionalna selekcija Albanije na pripreme, a i to ako su prvi štedljivi, dok se drugi razbacuju novcem. 

To što Leicester uopće nije siromašan, već je samo najmanje bogat među najbogatijima, malo je kome bilo i ostalo važno - u nogometnim mitovima i legendama, kao i u svim drugima, činjenice stradaju ako kvare priču. 

Naime, teško da se siromaštvom može nazvati plan Vichaia Srivaddhanaprabhae – kako se zove vlasnik Leicestera - da u ekipu uloži 230 milijuna eura i njegov običaj da sa stadiona doma na ručak ide helikopterom, valjda da mu se ne hladi juha dok se gura s navijačima. Siromasi, također, najbolje igrače ne plaćaju 75.000 funti ili 712.500 kuna tjedno i to bez bonusa!

Ruski oligarsi, arapski šeici, azijski novobogataši i američki investitori od klupskog su nogometa napravili veliki VIP party u kojem dar, rad i stadion više nisu temeljni preduvjet da tamo neki Hajduk jednom igra četvrtinu finala Lige prvaka, da Dinamo, osim dok je nevažno, pobijedi londonski Arsenal ili da neki dvadesetjednogodišnjak iz Zagreba s tamo nekim klubom iz Beograda osvoji Ligu prvaka, koja se, uzgred, drugačije zvala dok je Robert Prosinečki igrao za Crvenu zvezdu i u Bariju postao prvak Europe.

Sanjate li, dakle, titulu državnog prvaka, nastup u Ligi prvaka, no ne onaj oko Velike Gospe, već barem osminu finala, dres lokalnog kluba na čijoj poleđini piše neko zvučno prezime, reklame za Mastercard i Heineken na onim mjestima na kojima se, odmah uz teren, još uvijek nekako mogu pročitati izblijedjela imena davno nestalih tvornica trikotaže, Belgijca na golu, Francuze i Turke u obrani, visokog Šveđanina i brzog Nigerijca u napadu, a između po jednog Hrvata, Srbina, Bosanca, Japanca...?

Uzalud sanjate ukoliko nemate milijardu eura: toliko, otprilike, košta ulaznica u društvo povlaštenih, onih što znaju da u modernom nogometu ima bezbroj problema, a za svaki isto rješenje – veliki novac.

Slovenski filozof Macel Štefančič u eseju “Bogati – siromašni 1:0”, napisanom povodom Svjetskog prvenstva 2010. godine, navodi kako je nogomet igra socijaldemokratskih korijena iz kojih je izvađena korporativnim mehanizmom, prije svega Fife, čija je Uefa, da se doda ako treba, mlađa sestra istih karakternih osobina.

“Samo razmislite: prvo, Fifa posvuda ima svoje tržište (navijače, publiku), u svakoj državi; drugo, posvuda ima svoje radnike (nogometaše), u svakoj državi; i treće, posvuda ima svoje tvornice (nogometne reprezentacije), u svakoj državi. Može li korporacija poželjeti više? Ne. Može li korporacija postići više? Ne. Može li korporacija ići dalje? Ne.(...) 

Neoliberalizam, koji se pobrinuo za industrijalizaciju nogometa i koji je socijaldemokratsku romantiku nogometa pretvorio u antičke ruševine, to razotkriva kao laž: tko još vjeruje da svi stvarno imaju iste šanse? Tko još vjeruje da svatko može doći do kraja? I tko još vjeruje da svatko može pobijediti svakoga?”.

Europsko prvestvo u Francuskoj možda je, ma jest, da se ne zanosimo, savršeni dribling, prokleta laž za naivne, kreirana da još jednom povjerujemo kako, ako je već nema općenito, nade ima barem na travnjaku, gdje su, dok čekaju znak i prvo dodavanje, jednaki Velšani i Talijani, Albanci i Englezi, Hrvati i Francuzi, Irci i već netko; kao što su tamo, više nego igdje, djeca turskih useljenika Nijemci, sinovi balkanskih izbjeglica Švicarci ili Šveđani, a potomci koloniziranih nacija Francuzi ili Belgijci. 

Jednaki zbilja i nasuprot društvima iz kojih potiču i koje reprezentuju, zajednicama podijeljenim kao u “Životinjskoj farmi”: na jednake i jednakije.

Veći broj sudionika i novi sustav natjecanja u prvoj fazi Eura tvore iluziju o nogometu jednakih šansi – dovoljno uvjerljivu da zaboravimo na očekivane, nazovimo ih, nejednake ishode – igri u kojoj su podrijetlo i bogatstvo, ipak, manje važni od dara, truda i volje; istoj za siromahe sa europskog ruba i bogataše iz njenog centra. 

Stvarnost je, naravno, sasvim drugačija, no ma koliko to znali, ipak je smislenije pratiti Euro nego VIP nadmetanja u kojima napetost počinje tek u onom trenutku u kojem prvaci Albanije, Hrvatske, Irske, Walesa, Austrije, Švicarske i mnogih drugih država, vrhunski nogomet igraju na play stationu ili ga prate kao i umirovljenici, studenti ili potplaćeni radnici: jednom tjedno u programu javne televizije i još jednom u kvartovskom kafiću gdje imaju IP TV.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.