Bio je ponedjeljak 8. srpnja 1935. kada su braća Walt i Roy Disney, prije točno 80 godina, krenula u pohod po knjižarama u Münchenu i počela masovno kupovati slikovnice i dječje knjige.
Samo u Hugendubelu, koji je i danas jedan od dva najveća distributera knjiga u Njemačkoj, te u Christian Kaiser Verlagu u münchenskoj vijećnici, pokupovali su najmanje 149 svezaka, a prema svjedočenjima iz tog vremena, ukupan broj knjiga na koje su tog dana potrošili brdo novca, bio je i bitno veći.
Iako si je sedam godina nakon rođenja Mickeyja Mousea Walt Disney bez većeg problema mogao priuštiti takve izdatke, ovaj trošak imao je točno određenu svrhu.
Bila je riječ o terenskom istraživanju za njegov dugometražni crtani film “Snjeguljica i sedam patuljaka” koji će kino dvorane početi puniti dvije godine poslije. Otada sve do danas za epohalni crtić zna praktično svatko živ u zapadnom svijetu.
Manje je poznato, međutim, da su braća Disney na veliku turneju po Europi otišli prvenstveno kako bi prikupili ideje za “Snjeguljicu”, te da je na njeno vizualno oblikovanje presudni utjecaj odigralo Disneyjevo upoznavanje s tradicijom njemačkih priča i bajki te susret s najvišim dužnosnicima kulturnih tijela Hitlerove nacističke Njemačke.
Führer je, uostalom, bio jedan od najvećih Disneyjevih obožavatelja, tako da neki poznavatelji lika i djela njih dvojice otvoreno špekuliraju s time da su se oni tih dana u tajnosti i susreli. Njemačka šira javnost posljednjih je tjedana otkrila najnoviju knjigu Disneyjeva povjesničara Didiera Gheza “Disneyjeva velika turneja: Waltov i Royev europski odmor, ljeto 1935.”.
U njoj je Ghez nakon 23-godišnjeg istraživanja detaljno opisao putovanje Disneyjevih sa suprugama po Europi. Iz New Yorka su najvišom klasom luksuznog kruzera “Normandija” doplovili do Engleske i Škotske gdje su se zabavljali 12 dana.
Deset dana su proveli u Francuskoj gdje je Walt Disney za svog Mickeyja Mousea primio najviše francusko odlikovanje, orden legije časti. Šest dana po Njemačkoj i Švicarskoj, deset u Italiji, da bi se potom vratili kući.
Roy i Walt Disney suprugama putovanje nisu baš prikazali kao ono što je u osnovi bilo; rad na projektu koji ih je trebao iščupati iz financijskih problema u koje su upali. Prvi razlog, što se gospođa Disney tiče, bio je to što je Walt bio pred svojim drugim po redu slomom živaca uslijed stresa, pa mu je trebao odmor.
Drugi je, pak, bio to što su im putovanje predstavili kao poklon za obljetnice brakova. Ipak, čim su došli u Njemačku, Disneyjevi su imali primanje u Filmskoj komori Reicha, a u Bavarskom filmskom društvu pogledali su i svečanu projekciju zbirke crtića o Mickeyu Mouseu sinkroniziranu na njemački.
Bilo je to vrijeme vrlo intenzivnih priprema za “Snjeguljicu” i ono što je iz Disneyjeva studija izišlo 1937. suštinski je bio njemački cjelovečernji crtić, koji je istog trenutka postao najdraži film Adolfa Hitlera.
Čovjek koji je odvukao cijeli svijet u rat, predvodio Holokaust i pobio milijune, “Snjeguljicu” je u svojoj rezidenciji Berghof na jugu Bavarske odgledao nebrojeno puta. Hitler je i inače opsesivno gledao razne filmove, ponekad i sedam dnevno.
“Nibelunge” Fritza Langa pogledao je, primjerice, 20-ak puta, a Hitlerov glavni arhitekt Albert Speer u svojim je “Sjećanjima” otkrio da je najviše volio ljubavne filmove i drame, nakon kojih je o njima obavezno morao s nekime prodiskutirati.
“Snjeguljica i sedam patuljaka” su, međutim, bili na pijedestalu Hitlerova obožavanja. Njegov ministar propagande Joseph Goebbels zapisao je u svoj dnevnik 22. prosinca 1937. sljedeće: “Führeru sam za Božić poklonio 12 filmova o Mickeyju Mouseu! Jako se tome razveselio. Bio je zbilja vrlo sretan.”
Konačna potvrda oduševljenosti nacističkog vođe svijetom crtanih junaka Walta Disneyja bilo je otkriće Williama Hakvaaga, direktora Ratnog muzeja Lofoten u Norveškoj, iz 2008.
Hakvaag je sasvim slučajno na nekakvoj aukciji za 200 eura izlicitirao neku ne posebno bitnu sliku potpisanu s “A. Hitler”.
Ali kad se vratio u Norvešku i izvadio sliku iz okvira, iz nje su ispala tri skrivena crteža patuljaka iz Disneyjeva crtića iz 1937. kao i crtež Pinokija iz crtanog filma iz 1940., koje je potpisao Hitler osobno.
Naravno da se odmah našao nemali broj onih koji su ga optužili da je podlegao nečijim krivotvorinama, no njegov je argument bio da nitko ne bi išao krivotvoriti takvo što samo zato da bi to poslije skrivao.
To je svakako izrazito uvjerljiv argument jer je Hitler, koliko god bio nemaštovit za smisliti neki originalan motiv, bio dosta vješt s priborom za slikanje. U Beču se, primjerice, od 1908. do 1913. spašavao da ne umre od gladi slikajući razglednice.
A da je Disneyja obožavao, to je nepobitno. Svijet ni do danas nije zaboravio da je njihova ljubav bila obostrana.
Meryl Streep je u siječnju prošle godine na gala večeri u Nacionalnom odboru za recenziju filmova Disneyja opisala kao zadrtog seksista, rasista i antisemita koji je podupirao iste takve lobističke skupine industrijalaca.
I praktično joj nitko nije proturječio zbog niza povijesnih činjenica. Disneyjev biograf Marc Eliot opisao je u knjizi “Holivudski princ tame” da je legendarni tvorac animiranog filma svoje crtače, nakon što su dovršili posao na “Snjeguljici”, isplatio minimalcem iako je odmah bilo jasno da je riječ o megauspješnom remek-djelu.
A kako su ovi bili organizirani u sindikat, odmah su stupili u štrajk. Walt Disney na to je poludio i izrijekom ih optužio da su “simpatizeri Židova”.
Eliot je napisao i da je u izvornoj verziji “Tri praščića” iz 1933. Walt Disney velikog zlog vuka nacrtao u odjeći stereotipnog židovskog trgovca. I naravno da je to morao izmijeniti puno prije premijere.
Svjedočio je, također, da je Disney bio jedan od onih koji je u Hollywoodu kao agent Odbora za antiameričke aktivnosti prokazivao “komunističke špijune” među glumcima.
A njegovi su desničarski stavovi išli dotle da je nakon ubojstva predsjednika Johna Kennedyja odbio spustiti zastavu na pola koplja u Disneylandu.
Ghez je, pak, u svojoj knjizi, za koju je istraživao čak 23 godine, napisao da su se Disneyjevi tijekom posjeta Italiji na turneji po Europi susreli prvo s ministrom vanjskih poslova fašističke Italije Gianom Galeazzom Cianom, a potom i s Benitom Mussolinijem.
Zbog svega toga je američki dramaturg John Powers 2008. bez kompleksa izveo predstavu “Disney & Deutschland” u kojoj je složio priču po kojoj su se Hitler i Disney doista susreli u Münchenu 1935. i u kojoj je između njih dvojice pronašao identičnu fascinaciju i svijetom fantazija i fašizmom.
Još jedan biograf, Michael Barrier, svojedobno je ustvrdio da su ilustracije iz knjiga koje je Walt Disney donio iz Europe, a on ih je pobrojao čak i nekoliko stotina, na Disneyjevu filmsku produkciju utjecale do kraja njegovog života.
Trnoružičin dvorac iz crtića iz 1959. apsolutno je identičan stvarnom bavarskom dvorcu Neuschweinstein.
Gepettovo mjesto u kojem živi iz filma iz 1940. vjerna je reprodukcija bavarskog očuvanog srednjevjekovnog gradića Rothenburg ob der Tauber, a ogromni demon koji divlja u jednom od segmenata Disneyjeve “Fantazije” iz 1940., identičan je vragu iz nijemog filma “Faust” iz 1926. Friedricha Wilhelma Murnaua.
U takvim okolnostima bilo je jasno da su njemačke filmske tvrtke požurile “Snjeguljicu” čim prije sinkronizirati. Jedini razlog zašto gledatelji u Trećem Reichu nisu među prvima izvan SAD-a imali priliku gledati je u kinima bilo je to što su se dvije filmske tvrtke, Bavaria i UFA, pograbile oko prava na prihod od distribucije.
Izgubili su nešto dragocjenog vremena, a onda je došao listopad 1938. i progon Židova tijekom Kristalne noći, zbog čega je Hollywood jako zahladio odnose s Berlinom.
“Snjeguljica” na njemačkom ostala je privilegija samo Goebbelsova ministarstva i Hitlera. Ironijom sudbine Kurt Gerron, koji je u Amsterdamu u Disneyjevoj podružnici predvodio skupinu prevoditelja, 1944. je ubijen zbog svog židovskog porijekla u Auschwitzu.
To što im je Disneyjeva produkcija zbog politike ostala nedostižna, nacističko je vodstvo ponukalo da pokušaju stvoriti njemačku produkciju animiranog filma koja bi bila u najmanju ruku ravna Disneyjevoj.
Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, Goebbelsovo je ministarstvo ogromne novce uložilo u tvrtku Deutschen Zeichenfilm GmbH. Njemački su crtači morali učiti analizirajući “Snjeguljicu” sliku po sliku, što je jako potrajalo.
Tek 1944. godine u kino dvorane je došao 17-minutni crtić u boji “Armer Hansi” o pustolovinama kanarinca koji je pobjegao iz kaveza, da bi se vratio shvativši koliko je vanjski svijet opasan. Na djelu je radio Manfred Schmidt, kojega danas znamo kao tvorca popularnog animiranog lika “Nicka Praskatona”.
U Drugom svjetskom ratu i za Disneyja su se okolnosti jako promijenile. 1943. je morao napraviti propagandni film “Donald Duck in Nutzi Land” o noćnoj mori svog slavnog patka u kojoj je ovaj sanjao da je na prisilnom radu u tvornici oružja u logoru.
Walt Disney je nastavio povremeno raditi filmove u skladu s političkim zahtjevima vremena, no konačni pečat ironiji bio je kad je 1955. izbacio propagandne filmove o letovima u svemir, kako bi se ideja popularizirala kod poreznih obveznika.
Bila je riječ o filmovima “Čovjek u svemiru” i “Čovjek na Mjesecu” u kojima je jedan od naratora bio Wernher von Braun, briljantni aeronautički znanstvenik i tvorac programa svemirskih letova u SAD-u, koji je u vrijeme Trećeg Reicha razvijao vojni raketni program, pa tako i projektile V-2.
