O Hugh Glassu, lovcu na dabrove, koji je bio inspiracija za film "Povratnik", se ne zna previše. Živio je početkom 19. stoljeća na američkom zapadu i on je zapravo manje poznata verzija slavnog vojnika, graničara i narodnog heroja Davy Crocketta. Ono što se o Glassu zna uglavnom su pretpostavke, piše Telegraph, a ono što je sigurno poznato je da je bio pismen, unatoč tomu što je u pisanoj povijesti Amerike ostavio vrlo malo traga.
L'avete già visto Revenant? questo è il vero Hugh Glass interpretato da Leonardo Di Caprio. Vi è piaciuto? pic.twitter.com/6zIKB6RC89
— personalpharma.it (@personalfarma) January 18, 2016
Jedini sačuvani dokumenti su pisma koja je pisao roditeljima svog prijatelja trapera, nakon što je ovaj poginuo u borbi s indijanskim plemenom Arikara. Hugh Glass se spominje i u izvještajima šefova njegovog poslodavaca kod kojih je radio. U izvještajima su napisali kako je Glass bio vrlo vrijedan radnik, ali da je bio prgav i težak za suradnju.
Poznata je i priča o napadu medvjeda na Glassa. Napad medvjeda je ustvari jedina stvar po kojoj je ovaj lovac ostao upamćen. Ova priča je ubrzo postala urbana legenda. Zahvaljujući odvjetniku iz Portlanda ona se brzo preko medija proširila po cijeloj Americi.
Jon T Coleman, profesor na sveučilištu Notre Dame u Indiani, koji je dugo istraživao Glassov životni put sumnja u istinitost priče. Coleman ističe kako ta priča na neki način potvrđuje mišljenje ljudi o životu na zapadu Amerike. Muškarci su, kaže Coleman, zbog života u okrutnoj prirodi postali otporniji i kršniji. Odnosno, ističe Coleman, to su za ljude bili pravi Amerikanci, snažni i borbeni, za razliku od krhkih Europljana.
Napad medvjeda, za kojeg nisu postojali svjedoci, dogodio se u ljeto 1823. godine, pet mjeseci nakon što se Glass pridružio lovcima na krzno u Južnoj Dakoti. Priča kaže da je negdje u blizini obale reke Missouri slučajno naletio na medvjedicu s mladima.
Uplašena medvjedica je skočila na njega i nanijela mu teške ozljede glave, vrata i nogu. Traperi su čuli Glassove pozive u pomoć, dotrčali su i ubili razjarenu medvjedicu. No, Glassove su ozlijede bile toliko teške da nitko nije mislio da će Glass preživjeti.
Nadzornici su odlučili ostaviti ga zajedno s dva člana ekipe koji bi bili uz njega do smrti i organizirali mu pogreb. Traperi kojima je dodijeljen taj zadatak su bili John Fitzgerald i jedan od najmlađih trapera Jim Bridger.
Nakon dva dana bdijenja nad Glassom, Fitzgeralda i Bridgera je uhvatila panika da su se ostali traperi već prilično udaljili od njih, te su odlučili napustiti Glassa i prepustiti ga sudbini. Smjestili su ga u vrlo plitku rupu koju su iskopali kako bi ga pokopali.
No, Glass se u jednom trenutku probudio i shvatio da su ga ostavili samog. S teškim ranama i gotovo nadljudskom snagom nakon šest tjedana uspio je doći do najbližeg izvora s vodom.
Detalji ove priče opisani su u više navrata. Prvo se spominju u pjesmi "Pjesma Hugh Glassa" Johna Neihardta iz 1915. godine, zatim u romanu "Gospodar grizli" Fredericka Manfreda iz 1954., pa čak i u filmu Man in the Wilderness iz 1970. s Richardom Harrisom u glavnoj ulozi.
Prema prepričavanju kroz godine priča kaže da je dok je liječio rane Glass ubijao i jeo zmije, a da je nakon što se povratio iz delirija zatekao grizlija kako mu liže rane. Neki podaci kažu da je prepješačio 320 kilometara ba bi došao do konačnog odredišta i pronašao ljude koje su ga ostavili kako bi im se osvetio. U stvarnoj verziji priče se navodi da je Glass stvarno pronašao Fitzgeralda i Bridgera, ali im se nije osvetio, već im je oprostio.
U filmu su malo zaoštrili priču, pa umjesto oproštaja smo ipak dobili krvavu osvetu. Inače, ovaj detalj je scenaristima zadao najviše muke.
