Nepogrješivi zvuk helikoptera potaknuo je Carlosa Rochea da podigne pogled ka nebu. "Podignite ruke i priđite najbližem vojniku. Ništa vam se neće dogoditi", rekao je glas iz helikoptera.
Glas iz helikoptera je lagao. Vojnici su otvorili paljbu, iz helikoptera je bačen suzavac i gusti dim spustio se na dvorište zatvora Attica. 4.500 metaka kasnije i nakon što se suzavac i dim baruta razišao, 39 mrtvih tijela ležalo je na krvavoj zemlji.
Bilo je to 13. rujna 1971. godine i u dimu je ugušena najveća pobuna zatvorenika u američkoj povijesti.
"Apsolutno svako utvrđeno pravilo oružanog napada nije poštovano i to namjerno. Htjeli su masakr. To su htjeli i to su dobili", pričala je svojevremeno odvjetnica zatvorenika Elizabeth Fink.
Sama pobuna počela je 5 dana ranije, ali uzroci pobuni su bili puno dublji i puno stariji.
Zatvor Attica otvoren je 1931. godine u šumama američkog sjeveroistoka, tijekom godina je postao pretrpan, pravila su bila iznimno stroga, a kazne su često bile hirovite. Nitko nije znao kako će ga kazniti čuvari ili uprava zatvora za i najmanje prijestupe.
Zatvorski čuvari bili su većinom bjelci iz ruralnih sredina države New York, a velika većina zatvorenika bili su crnci i Portorikanci što je dovelo do tenzija po rasnoj osnovi. Zatvorenici su htjeli bolje uvjete. Htjeli su bolju medicinsku skrb da zatvorenici kao Angel Martinez mogu liječiti svoju dječju paralizu. Htjeli su humanije kazne da zatvorenici kao L.D. Barkley (21) ne provodi svoju kaznu zbog vožnje bez vozačke dozvole u najgorem zatvoru zajedno s više od 600 osuđenika na doživotne kazne.
Zatvorenici su prvo išli mirnim putem. Pisali su političarima, ali sve zamolbe za reforme zatvora nisu pale na plodno tlo. Političari su ih ignorirali.
Sve dok zatvorenici nisu se pobunili.
Pet dana su Amerikanci pozorno gledali što se sve događa u zatvoru. Iznenađeno su gledali demokratske izbore za predstavnike zatvorskih blokova u pregovorima. S nevjericom su gledali kako su zatvorenici brižno i zaštitnički postupali s taocima koje su uhvatili tijekom same pobune.
Amerikanci su mogli preko televizijskih ekrana pratiti i kako zatvorenici traže prisutnost neutralnih promatrača koji će pratiti sve što se događa u i oko zatvora.
I dok je pobuna sve dulje trajala, postalo je kristalno jasno da guverner New Yorka Nelson Rockefeller ne želi pregovarati sa zatvorenicima. Stotine teško naoružanih policajaca i vojnika okupljenih oko zatvora dali su za naslutiti što čeka zatvorenike kada Rockefeller da naredbu za napad.
Naredbu je dao hladnog jesenskog jutra 13. rujna. Više od 500 policajaca upalo je u zatvor i otvorilo paljbu. U samo 15 minuta 39 mrtvih tijela završilo je na krvavoj zemlji.
Pobuna je ugušena, ali preživjelim zatvorenicima pakao je tek počeo.
U nedavno objavljenim dokumentima suca Bernarda Meyera koji je vodio istragu o događajima u danima nakon gušenja pobune stoje priče zatvorenika i vojnika o nasilju kojem su svjedočili. Jedan vojnik ispričao je da je vidio čuvare kako tuku zatvorenika na nosilima, vidio je zatvorskog liječnika kako povlači zatvorenika s nosila i udara ga nogom u trbuh.
James Watson, također vojnik, vidio je zatvorenike kako trče špalir, a jednom prilikom vidio je čak sedmoricu čuvara kako tuku jednog zatvorenika.
I sami zatvorenici pričali su svoju tragičnu priču. Jacques Roberts priča kako su ga premlaćivali palicama, kako je trčao kroz špalir, kako mu je jedan od čuvara izbio nekoliko zuba i kako su ga čuvari tukli kundacima dok je klečao. Jedan od čuvara mu je u rektum pokušao ugurati zapaljenu cigaretu, slomljen mu je prst u drugom špaliru, a ni u bolnici nije imao mira. U zatvorskoj bolnici ponovno su ga tukli čuvari.
Civilni liječnik Robert Jenks iz obližnje bolnice došao je nedugo nakon podneva 13. rujna u zatvor i šokirale su ga scene koje je tamo vidio. Pričao je da je vidio jednog zatvorenika s teškim ozljedama oko rektuma, a tek naknadno je saznao da su rane zadane razbijenom staklenom bocom.
Gotovo nitko u SAD-u nije znao za sve te zločine nakon gušenja pobune. Suđenje je trajalo desetljećima, a tek 1997., gotovo tri desetljeća nakon zlostavljanja, dosuđena je odšteta zatvorenicima. Na prijelazu milenija država New York morala je isplatiti 8 milijuna dolara zatvorenicima, a 2005. godine 12 milijuna dolara isplaćeno je zatvorskim čuvarima i njihovim obiteljima. Međutim, zbog uvjeta sudske nagodbe, New York nikad neće morati priznati krivnju za zločine, nikad neće morati priznati da su policajci ubijali zatvorenike, nikad neće morati priznati da su policajci mučili zatvorenike, piše New York Times.
Čak i Meyerovi dokumenti, manje od 50 stranica izvađenih iz enciklopedijskog izvješća, objavljeno je nakon godina suđenja, žalbi i protužalbi.
Vrijeme čini svoje i sve je izglednije da mučitelji nikad neće izići pred lice pravde, a sjećanje na njihove zločine umire zajedno sa žrtvama koje nemaju kome ispričati svoju tragičnu priču.
