Osim što je 'Zvizdan' Dalibora Matanića osvojio prestižnu nagradu u Cannesu, Matanić je imao i najbolji tulum u srcu Azurne obale.
Film kojem je u Hrvatskoj sustavno odbijano institucijsko financiranje postao je najvećim herojem istoga toga hrvatskog filma, barem kada je okupacija najprestižnijega svjetskoga filmskog festivala u pitanju.
Prestižna nagrada, prepune projekcije, ovacije publike i sjajne reakcije svjetske kritike lansirale su “Zvizdan“ u orbitu crvenog tepiha, a možda i napokon porinule domaću kinematografiju u novu fazu.
Ali, važan je bio i party. Hrvatska je u večeri nakon projekcije imala najbolji tulum u Cannesu - i to, vjerovali ili ne, upravo bez rakije, rafala, tamburica, cigana i kulena.
Umjesto tradicionalnih poslijepodnevnih feštica na rivijeri, uz vino iz plastičnih čaša i kikiriki, Matanićev ulazak u prvu ligu proslavljen je cjelonoćnim “megaraspašojem” u Villi Schweppes, noćnom klubu iznad Casina koji nalikuje na striptiz-bar s ljetnom terasom i pogledom na centar Cannesa.
Uz DJ-selekciju koja je i sredovječne Amerikance u smokinzima natjerala da vise sa stropa urlajući dancehitove devedesetih, onda kada se sa švedskim manekenkama nisu naguravali na Rage Against The Machine. Promatrali su ih veseli kineski biznismeni, koji su ne skidajući sunčane naočale u mraku noćnog kluba izgledali kao trijade iz hongkonških kriminalističkih trilera, kao i neka od najvažnijih imena iz financijskog sektora američke i europske kinematografije.
Svi pod istim krovom. Nadamo se da je barem netko iskoristio ležernu atmosferu i gorivo alkoholnih koktela s paprom da od istih užica i pokoji milijun, dobrodošlu injekciju za kinematografiju koja je uspjela izvesti ono što je u konačnici ispalo ne samo najbolje nego i - tipično hrvatsko delbojevsko snalaženje i kemijanje - navodno najjeftini noćni party u Cannesu. Iako se svakako nije takvim činio.
I ove godine, broj od sedamdeset tisuća stanovnika gradića na Azurnoj obali svakodnevno se povećavao za jednako toliko gostiju. Na glasovitom Croisetteu uz more naguravali su se egzotični primjerci ljudske vrste, sve od velikih autora do profesionalnih prevaranata i nepodnošljivih pozera.
Potpisnik ovog teksta Cannes je već treći put posjetio u funkciji scenarista i producenta dvaju visokobudžetnih međunarodnih projekata, što mu je otvarilo jednu posve novu dimenziju doživljaja u odnosu prema dobu kada je dolazio kao novinar, znojio se stajanjem u redu za projekcije i ubijao jureći za intervjuima.
Naime, mitovi o očajnim, mladim i prelijepim glumicama koje poput grabežljivaca nasrću na producentske akreditacije potpuno su stvarni. Kožnati interijeri ureda u jahtama uistinu lijepo mirišu, baš kao i posada sastavljena od azijskih top-modela u uniformicama s tvrtkinim amblemima na poprsju.
Cate Blanchett i uživo izgleda toliko zanosno da uzrokuje stampedo po izlasku na asfalt. Predvečer promet uspore kolone jeftinih žena i skupih automobila, koje je najslađe promatrati s terase legendarnog 72 Croisette, kafića preko puta Martineza, hotela iza čijih uličica paradiraju odeblje afričke prostitutke i francuski transseksualci, a lobijem i hodnicima stotine eskort-djevojaka čije cijene dosežu desetak tisuća eura po večeri.
Tijekom festivala, čiji proračun iznosi oko 20 milijuna eura, grad uistinu postaje središnjicom svjetskog glamura - u prijevodu, kreveljenja i preseravanja s još više nula na računu, prosutih po elitnim restoranima, buticima i prodavaonicama Rue d’ Antibes, kanskoj Ilici, gdje možete kupiti dizajnerske dječje japanke za 150 eura.
Ima se, ali jedna je stvar 2015. godine očita - ne kao prije. Doduše, vjerojatno se ima, ali se više ne troši kao što se trošilo nekada jer ni film nije što je nekada bio. Drugim riječima, nekada su se produkcijske i distribucijske kuće natjecale tko će organizirati bučniji dernek, trajati dulje i potrošiti više novca na pretjerivanje s hranom, pićem i popratnim sadržajima, a ne zaboravimo ni vrijeme kada je pornofestival parazitirao na kanskoj filmskoj svetkovini pa dodatno podebljao cirkus golotinjom i ludilom. Nema toga više.
Posljednjih nekoliko godina, pad se osjeti posvuda - ljudi i gužvi ne nedostaje, ali ih je manje; partyji na otvorenom ne traju više do pet ujutro nego se gase oko dva, a danas je praktički nezamislivo da jedna kompanija, kao što je MTV ili Sony, baci 100.000 eura na iznajmljivanje party vile za jednu večer, kamoli da organizira cjelonoćni prijevoz autobusima do skrivenih lokacija za razvaljivanje bez paparazza za vratom.
Biznis se iz godine u godinu radikalno mijenja, a to se itekako odražava na količinu luksuza. Wall Street mafija, trgovci naftom i nekretninama te novi tehnološki milijarderi i dalje dolaze u Cannes trošiti.
Ali filmaši ove godine odlaze tri, četiri dana prije završetka festivala, kako bi uštedjeli. Besparica se može nanjušiti i po drugim signalima. Kokain je, kažu, toliko skup da 100 eura završi u nosu prije nego DJ odvrti svoj prvi dio seta.
Možda je zato prelazak na lake i jeftinije opcije toliko prisutan da je čak i jedan ugledan Hollywood Reporter ove godine objavio vodič za kupnju marihuane u Cannesu. S napomenom čitateljima da se opuste, s obzirom na to da tijekom festivala policija jednostavno gleda u drugu stranu.
Jer u Cannes se ne dolazi samo zbog filmova, iako ih je ove godine bilo itekako sjajnih. Premijere su imali svi od Gaspara Noea do Todda Haynesa. U Cannes se dolazi zbog hedonizma, pa dok jedni raspravljaju o kvaliteti novoga talijanskoga filma, a drugi slave porast marketa u odnosu prema godinama slabe filmske prodaje, treći i, možda najbrojniji, još se natječu u tome koliko tuluma mogu posjetiti jedne večeri, gdje popiti skuplji šampanjac i u kojoj vili u Antibesu završiti maraton provoda.
Neki od njih tu su nedjelju, nekoliko sati nakon premijere, završili na Matanićevoj fešti. Pa i to valjda nešto znači, za kinematografiju kojoj je drugo trebalo da bude u prigodi tako glasno slaviti.
